žena zna

čovjek čovjeka znanjem oplemeniti ne može

18.05.2017.

Želja

Postoje želje u čijem liku gori strast
vrela kao život
Postoje želje poput jezerske vode
mirne i hladne kao
trenutak bez početka i kraja
Postoji čovjek s dva oka
i dva uha što slušaju
vrelinu i ćute tišinu
a ne postoji jedan put
da ga oko vidi i uho osluhne
kao let leptira
nestašan i vrtoglav i uzvišen
i unižen
je puteljak ka neznanom
Moji koraci moje su želje
moja sjećanja moji su cvjetovi
tek procvali, mirni, zreli, uvehli
Moj je smiraj misao o Tebi
Moja želja je pogled u obećano
Moja pobjeda je nada nad strahom
Moj strah je pepeo pod stopalom
dok koračam i živim trenutak
mlađi i duži od onog što život se zove.

15.05.2017.

From "Quantum Field Theory for the Gifted Amateur"

Every particle and every wave in the Universe is simply an excitation of a quantum field that is defined over all space and time.

13.05.2017.

You can run, but you can't hide :)

04.05.2017.

Pismo koje ne umijete čitati

Postoje ljudi koji te povrijede

postoje mjesta koja bole

postoje mirisi koji mirišu na rane

postoje sjećanja kojih se plašimo

pa im trag zametnemo u ladicama

što teško se otvaraju i škripe

ućutkamo ih grubo smotanim krpama

uguranim duboko u grlo

da slučajno ne progovore

o onom što boljelo je.

A sve jednom progovori.

I patnja. I bol. I strah. I bijes. I radost.

Zaboravila sam da ste me i vi povrijedili.

Zaboravila sam da sam vam napisala pismo

kao rana tinejdžerka s osjećajima

malo starijeg Werthera.

Ne znam zašto sam ta pisma sačuvala sve ove godine.

A prošlo ih je.... skoro pa desetljeća dva.

A ti si tu. S vremena na vrijeme.

Kao prijatelj. Kao poznanik. Kao sjećanje.

Ne znam zašto si tu. Ne znam šta želiš.

Ali sad znam otkud ta nelagoda kad se smijemo.

Jer ste me povrijedili dijete u meni.

Prije skoro dvadeset godina.

Htjela sam zaboraviti. Zaista jesam.

Ali izroni to nešto neobjašnjivo

dječije a veliko i teško.

A od vas takvih sam pribjegla njemu suicidalnom

s nekim čudnim porivom za srećom.

Toliko jakim da sam sebe bojila u boje krivnje

i neuspjeha da bi njegov suicid bio svjetliji.

Da bi njegov mrak mogao biti svjetlo.

Nisam znala da je mrak uvijek mrak.

Nisam znala da moje svjetlo ne mora biti ugašeno

samo zato što je on kukavica u mraku

intelektualne nadmoći nad drugima.

Pa sam od njega suicidalnog pobjegla

svjetlu racija koje je bilo samo odbljesak

projekcije mojih želja.

Gutala sam taj miris koji me je gušio

godinama.

Gutala sam taj miris krivnje

i zaslužene nedaće.

Taj osjećaj pokore i ćutnje

pred drugim savršenim bićima.

A niko od vas

Baš niko od vas

nije bio ništa manje kriv

niti išta više čovjek

od mene

koja sam tražila samo dušu u tijelu.

Dušu da s dušom razgovara.

A našla sam prazna tijela

sa sjajem u očima na licu

koji bio je samo odbljesak moje želje za čovjekom

i ništa više od toga.

Poput Diogena hodih sa svijećom po augustovskom suncu

bez ikakvog traga o čovjeku

u ikome od vas.

 

25.04.2017.

Strast

Čovjek nije jednolično biće. Bar kao takav ne bi trebao biti. Da, jednostavnost je puni krug bivstvovanja, ali jednostavnost ne znači jedna boja, jedan tim, ili jednoća u bilo kojem smislu. Jednota je apsolut, a čovjek je utjelovljenje puta od iskona do kraja, podrazumijevajući svo šarenilo stvoreno.

Ono što nas razlikuje su težinski faktori pojedinih nijansi.

Need to excel. Need to be on top of something. Primary need. And need for balance. Overall balance.

Nisam naučila da odustajem. Ni da živim prosječnim životom. Ma šta podrazumijevali pod prosječnim životom. Ali negiranje takvog života i potreba za izvrsnošću kao da zvuče grješno sami po sebi. A grijeha imam i previše da bih životno opredjeljenje obilježila najvećim do sada.

Pa se pitam da li je zaista (toliki) grijeh težiti ka jačem, boljem, većem?

Vjerujem da svaki čovjek nosi strast. Neki manje neki više. Ali strast je ta koja tjera, koja podstiče, koja vrije. Pitanje je kako i na šta usmjeriti tu strast.

Od studija slušam upite za energiju, i komentare tipa "ti imaš motor u guzici, koliko trčiš na sve strane i koliko radiš!" To se do danas nije promijenilo. Deset godina, i dalje bliski ljudi zamišljaju motor u mojoj guzici i ne shvataju da odsustvo posla, akcije, ičeg korisnog i utrošnog me potkožno i podsvjesno svrbi i jedina pomada za to je akcija, strast na djelu.

Naravno da nakon 12 sati rada poželim king size bed i čisti hedonizam, ali upavo je hedonizam kao takav onaj bez grijeha i grižnje savjesti, onaj koji dođe kao potvrda Maseratija gran tourismo V8 na Marina Bay Streetu.

Odoh u not king size bed kao predah do sutrašnje utrke.

05.04.2017.

Smrt na fotografiji

Postojalo je jedno vrijeme u kojem smo uhvaćeni u vrtlogu bezbrižnosti
Plovili dubinama našeg uma kao da je vječnost
rezervisana samo za naš intelekt
Nismo razmišljali da ćemo jednog dana
prebrzo odrasti i da ćemo sve preostalo vrijeme
biti osviješteni tom profanošću drugih
na čiji dodir ne ostajemo imuni
jer mi više nikada nećemo biti imuni
na stvarne probleme, na život sam
pa nespremni na stvarnost kasnićemo
za tim sitnim radostima većim od našeg
metafizičkog ringišpila u vrtnji sjećanja
Odrasli smo osvijestili sve što nismo znali
razumjeti kao djeca
pa smo bježali u neko naše sklonište
okićeno svjetskim mudrostima
kao lampinjoni na groblju.
Ja sam nosila rat a ti si nosio utvare
Žmirili smo i nastavljali igru
i kad karte je vjetar odnio.
Vjetar je odnio bezbrižnost
i počistio snove iz tebe zauvijek.
Žao mi je te naše generacije
i one prije i poslije i još pokoje tu i tamo
što nosile su i nose tu lentu prelomljenih vrijednosti
i tu potrebu da pronađu sebe
u vremenu i prostoru koji ne prepoznaju
Kao da je bršljenom sve obraslo
pa steže ruke i noge i glas oduzima.
Zato si otišao da progovoriš u zrak
koji će zadrhtati i pronijeti tvoje misli
o jednom vremenu zaboravljenom i ostavljenom.
Otići ćeš draga i ti da se boriš
pod zastavom lijepih boja i savršenog kroja
takvog kakvog ne poznaješ.
Ti znaš da ljepota nije u savršenstvu.
Ljepota je u tom neskladu
koji samo za tebe ima smisao.
Ali ko sam ja da ti govorim o estetici?
Nije li to tvoja nauka?
Sad smo veliki i odrasli
i znamo granice naših riječi.
Sad se osmjehujemo bez glasa
i salutiramo naslikanim idejama
uokvirenim u plastiku na gipsanom zidu.
Sada smo ljubazni i hladni.
Strast smo ostavili u zemlji u kojoj i trava gori kada raste.
Samo još uvijek ne razumijem kako je apatija
zagrlila nas bez ijednog dodira.
Nisam ni osjetila.
Samo sam odrasla.
Kao i ti.
I svi oni kao zrnevlje posuto po nekoj tuđoj zemlji
da cvjeta bez mirisa.
Kad ne vidim i ne čujem i ne govorim više,
daj da bar mirišem sjećanje na taj naš vrtlog
kada bili smo više od slova na papiru
i više od slike na ekranu.
Jer postojalo je jedno vrijeme
u kojem smo uhvaćeni u vrtlogu bezbrižnosti
Plovili dubinama našeg uma kao da je vječnost
rezervisana samo za naš intelekt.

27.03.2017.

by T.Ramadan

When you don’t know who you are, you’re afraid of who you are not.

14.03.2017.

Osmijesi

Tako daleko smo bili mi
a tako blizu su slučajni osmijesi
kao odrazi nečeg što vrijeme nije odnijelo
da pomislim da to su oni rijetki snovi
što odrasli ih sanjaju kad zažmure
i kada ih niko od vršnjaka ne gleda
pa ponovo postanu djeca
bez štoperice na računu
i rodbinskih i prijateljskih dioptrija
kad zažmure i kad ništa nije važno
baš tada i jedino tada
urone u čistinu trenutka
bez početka i kraja
tad kad bili smo sretni i nasmijani
tužni, ali iskreni
ljuti, ali strastveni
ćutljivi, ali mudri
kapriciozni, ali posebni
neponovljivi u bilo kojem drugom vremenu
i možda baš zbog te neuhvatljivosti
žudim nas daleke i snene
kao obrise dva osmijeha u snu
koji ne uspijevam prespavati.

10.03.2017.

Sur Stefan Zweig

10.03.2017.

It was a decade ago.. or more...

You remind me a little bit of Lou Salome.

A ti mene na njega. Is it wrong? I don't know.



08.03.2017.

8.mart

Osmi mart je sve samo ne ono što bi trebao biti.

Krećem jutros na posao, jutro kao svako drugo osim što sam si priuštila malo duže uljepšavanje. Vozim se kraj groblja iz čije cvjećare izlazi starac, penzioner, mršav i pogrbljen, s ostarjelom i izblijedjelom odjećom, lošom za ovako hladno vrijeme, za kišu i susnježicu Sarajeva. Po ovom kijametu, ujutro, izlazi iz cvjećare noseći u jednoj ruci kesu narodnog hljeba od juče, onog od pola marke, a u drugoj dva karanfila. Eto, to je slika i prilika "naše" Bosne. Čovjek koji za čitav svoj životni vijek rada, na kraju vaga između hljeba i karanfila za svoju dragu.

S druge strane, oni koji igraju dockane sportove s nezarađenim novcem, svoje drage časte skupocjenim operacijama na svim vidljivim i nevidljivim dijelovima tijela nakon udaraca koje su im dali.

And so on...

05.03.2017.

Guillaume Apollinaire

Je vivais a l'epoque ou finissaient les rois.
Tour a tour ils mourissaient silencieux et tristes.

04.03.2017.

Četvrta tačka

Bila jednom jedna duša. Ni Nur ni Iblis, samo Nefs. Ali niko i ništa nikad nije samo jedno. Kao što atom nije atomos, kao što hidrogen nije početak, tako ni duša nije samo nefs. A toliko bi morala da bude ona što uz tijelo ide, i ona kojoj tijelo pristaje. A tijelo je samo ilovača u boji. Tijelo je samo humus što kora postane. Tijelo je ništa. A duša je ona što postoji.

Ali dušu ne vidiš. I ne razumiješ. To što ne vidiš. I ne bih te smjelaq kriviti za to. A onako tjelesno te krivim. Jer ovo tijelo je tijesno za ovu dušu. A ti to ne čuješ i ne vidiš. Pa se gušim u toj podijeljenosti da budem slika za hiljadu očiju. Jer jedna sam, a njima treba hiljadu. Jer hiljadu sam, a njima treba jedna. A takve nema. Ne u ovom tijelu.

Vrištim prerijama svoga bića. Trčim s vrha na vrh da pobjegnem od očekivanja. Ali tijelom se po duši ne trči. Niti duša po tijelu trčati može. Pa zapnem. I onda procuri suza. Tiha, a gorda. Pa kad me upitaš za nju, moj glas je dublji i jači. Njegovu boju suza nije rastopila. Pa tako čuvam to tijelo u braku s dušom, samo ne znam do kad. Jer sve jednom sjedinjeno rastati se mora. Singularitet je jedini opstojan. Jedini kojeg vrijeme ne nagriza. Jer nema ničeg što cijepati se može. Ali jedini singularitet je On. I zato se Njemu svi vraćamo. Ne jer ćemo umrijeti. Ne jer će nas crna zemlja progutati. Njemu se vraćamo kao varijacije Jednote. Vraćamo se kao ništa Početnom i Konačnom. Zato je krug tako savršen. Odakle god da kreneš, tu je i početak i kraj. Nijedna nauka to tako dobro ne opisuje kao čista planimetrija.

Šta smo nego aksiom u ravni? Šta smo nego tačke bez smisla i svrhe; sem u smislenoj vezi Savršenstva?

Znam da ne razumiješ. I ne trebaš. Baš zato ostajem jednako daleko osviještena i jednako tu uznemirena. Jer nisam Nur, i nisam Iblis. Ja sam samo Nefs što luta ovom ravni tražeći četvrtu tačku da izronim.

Četvrta tačka

Bila jednom jedna duša.

Ni Nur ni Iblis, samo Nefs.

Ali niko i ništa nikad nije samo jedno.

Kao što atom nije atomos,

kao što hidrogen nije početak,

tako ni duša nije samo nefs.

A toliko bi morala da bude ona što uz tijelo ide,

i ona kojoj tijelo pristaje.

A tijelo je samo ilovača u boji.

Tijelo je samo humus što kora postane.

Tijelo je ništa. A duša je ona što postoji.

Ali dušu ne vidiš.

I ne razumiješ.

To što ne vidiš.

I ne bih te smjela kriviti za to.

A onako tjelesno te krivim.

Jer ovo tijelo je tijesno za ovu dušu.

A ti to ne čuješ i ne vidiš.

Pa se gušim u toj podijeljenosti

da budem slika za hiljadu očiju.

Jer jedna sam, a njima treba hiljadu.

Jer hiljadu sam, a njima treba jedna.

A takve nema. Ne u ovom tijelu.


Vrištim prerijama svoga bića.

Trčim s vrha na vrh da pobjegnem od očekivanja.

Ali tijelom se po duši ne trči.

Niti duša po tijelu trčati može. Pa zapnem.

I onda procuri suza. Tiha, a gorda.

Pa kad me upitaš za nju, moj glas je dublji i jači.

Njegovu boju suza nije rastopila.

Pa tako čuvam to tijelo u braku s dušom,

samo ne znam do kad.

Jer sve jednom sjedinjeno rastati se mora.

Singularitet je jedini opstojan.

Jedini kojeg vrijeme ne nagriza.

Jer nema ničeg što cijepati se može.

Ali jedini singularitet je On.

I zato se Njemu svi vraćamo.

Ne jer ćemo umrijeti.

Ne jer će nas crna zemlja progutati.

Njemu se vraćamo kao varijacije Jednote.

Vraćamo se kao ništa Početnom i Konačnom.

Zato je krug tako savršen.

Odakle god da kreneš, tu je i početak i kraj.

Nijedna nauka to tako dobro ne opisuje kao čista planimetrija.

Šta smo nego aksiom u ravni?

Šta smo nego tačke bez smisla i svrhe;

sem u smislenoj vezi Savršenstva?

Znam da ne razumiješ.

I ne trebaš.

Baš zato ostajem jednako daleko osviještena

i jednako tu uznemirena.

Jer nisam Nur, i nisam Iblis.

Ja sam samo Nefs što luta ovom ravni

tražeći četvrtu tačku da izronim.

04.03.2017.

Molitva (o) svjetlosti

"Bože, daj mi da svjetlost bude u mome srcu, da svetlost bude u mome grobu, da svjetlost bude preda mnom, da svjetlost bude iza mene; daj mi da svjetlost bude na mojoj desnoj i na mojoj lijevoj strani, da svjetlo bude iznad mene i ispod mene, da svjetlost bude u mome vidu i mome sluhu, svjetlost na mome licu i svjetlost u mome tijelu, svjetlost u mojoj krvi i svjetlost u mojim kostima. Povećaj mi svjetlost i daj mi svjetlost! Daruj mi svjetlost i daj mi više svjetla! Daj mi više svjetlosti!"

Jedna od molitvi koja se prenosi od Muhammeda a.s.

01.03.2017.

Jane Wilde

Nisam dio feministickog pokreta, ali kako godine dolaze jedna za drugom, tako i svijest o zeni i zenskom bicu postaje prisutnija.

U ovom trenutku kad bi me neko pitao da izdvojim jednu zenu koja me inspirise i kojoj se divim, to bi bila Jane Wilde. Imati toliku snagu, proci kroz sve sto je ona prosla i na kraju izaci iz svega kao pobjednik, ili pobjednica, je za svako divljenje. Karijera, porodica, licno zadovoljstvo. To je to. Stephen moze biti genijalac, ali je iz zenske perspektive asshole.

S druge strane, nekad jednostavno treba priznati kraj i nastaviti vrijeme od novog pocetka.

"There ought to be something very special about the boundary conditions of the universe. And what can be more special than that there is no boundary? And there should be no boundary to human endeavor. We are all different. However bad life may seem, there is always something you can do, and succeed at. While there is life, there is hope."

23.02.2017.

Dijete u čovjeku

Trenutno radim jedno istraživanje iz psihologije. Jedan od zadataka je upitnik sa određenim pitanjima na koja se treba odgovoriti. Jedan od odgovora koji sam dobila od djevojke sa dvadeset i kusur godina je bio:

"Zbog svega što sam doživjela u životu u meni nema djeteta."

Majka je dvoje djece. A i da nije. Tužno je izgubiti dijete u sebi. Onog trenutka kada napustimo dijete u sebi, vrijeme dobiva bitku. Mi postajemo zupčanik u nemilosrdnoj mašineriji kojoj vrijeme jedino hrđu poklanja.

Više puta sam čitala ovu njenu rečenicu.

"Zbog svega što sam doživjela u životu u meni nema djeteta."

Danas je brat naišao na pojam sinestezije i pitao me da li mogu vidjeti brojeve u bojama. Rekla sam mu da broj pet uvijek vidim u plavom. I na tom testu koji je našao je upravo to bio prvi znak sinestezije. Onda mu nije bilo jasno kako ja to tako povezujem stvari. Otkad znam za stvari oko sebe, povezujem ih i vidim na takav način. I drago mi je da je tako. Ne bih se nikad mogla odreći svoje kreativnosti. Ali isto tako razumijem kako život, ili pak ljudi i okolnosti mogu ubiti dijete u nama. I to je ono što me rastužuje i nad čim se zamislim.

Niko nije zaslužio izgubiti dijete u sebi.

I opet mi zvoni njena rečenica u glavi:

"Zbog svega što sam doživjela u životu u meni nema djeteta."

Možda je to profesionalna deformacija, ali... takva jezička konstrukcija u kojoj je čisto odricanje bez ikakvog pokušaja objašnjenja, sebi ili drugome, bez ikakvih pomoćnih elemenata, je strašna.

NEMA djeteta.

Nije rekla "u meni nema VIŠE djeteta"

Niti "dijete u meni je nestalo"

Ni "dijete u meni je odraslo".

Jednostavna negacija "U MENI NEMA DJETETA.". Tačka.

Zar se može odgajati dijete bez djeteta u sebi?

Trenutno radim s djecom u osnovnoj školi i... biti u potpunosti posvećen djetetu, znati ga saslušati, smijati se šalama koje su samo njemu smiješne, objasniti mu da i nije baš tako kako on misli da jeste s osmijehom na licu, ipak iziskuje određenu dozu vlastite djetinjastosti. A zar ima išta ljepše od dječije radosti i dječijeg duha?

23.02.2017.

Jedna lijepa prica :)



Postoje ljudi koji nas povrijede. I cije uvrede i losa djela nosimo kroz zivot. Sresti ih na ulici, u prolazu, na koncertu, u pozoristu, znaci imati los dan, osjetiti mucninu u zelucu, ili se bar namrstiti.

Kako saradjujem sa razlicitim klijentima, u jednoj firmi sam upoznala covjeka koji je vjerni primjerak mrguda, antiprotivnika i tersa. Sa njim mi je jako tesko raditi. Jedne prilike sam bila u pozoristu, relativno malom (Kamerni 55) i vidjela sam da je dosao sa suprugom. Tako sam se nadala da ga necu morati vidjeti, niti on mene, a na kraju se ispostavilo da su sjedili tacno do mene. Naravno, nije se udostojio ni pozdraviti.

Ali postoje i oni ljudi koje pamtimo od najranije dobi, od vrtica, osnovne ili srednje skole, fakulteta, koji su nas povrijedili i to nosimo kroz vrijeme.

ALI, moj, mozda naivni, moto je da nekome ko shvati da je pogrijesio i iskreno se pokaje i izvine za to, treba oprostiti.

Medju osobama koje su ostavile ruzan trag u mom zivotu, postoji jedna djevojka sa studija koja je vjecito imala kontru na moje rijeci, pa cak i ako je ta kontra bila i "kontra nje". Helem, doslo je vrijeme za trazenje posla i na jednom od tih procedura za dobivanje posla, trebala je polagati odredjene ispite. Buduci da su ispiti strucni, na stranom jeziku, iz oblasti o kojima nista ne zna, onda je potrazila pomoc. Medjutim, buduci da se radi o zaista zahtjevnim testovima, nikoga nije mogla naci. I onda se obratila meni. A neovisno o odnosu koji imam s nekim, vjerujem da uvijek i svakome treba pomoci ukoliko je to u nasoj mogucnosti. Moja bi mama sad rekla da je to naivno i da time ne cijenim i ne postujem sebe, ali... ima nesto u necemu drugom...

I tako sam pristala da joj pomognem ne znajuci da to traje satima itd, i zavrsila sam to. Nakon nekog vremena se iskreno izvinula za svoja prethodna djela nazvavsi ih zlim. Iako je proslo vrijeme, iako te stvari vise apsolutno nisu bitne, ipak mi bude drago da jedan slomljeni most biva nanovo izgradjen. Ne u smislu da cemo postati BFFs, ali drago mi je kada u susretu aura ne postoje djavolje varnice :)

Jednostavno, lijepo je graditi, a ne rusiti :)

22.02.2017.

by Marina Radoš

Što ako su vas slagali da se od ljubavi ne živi?

Meni je mater jednom rekla da se od ljubavi živi, a od para preživljava. Ja njoj virujem.

18.02.2017.

Mala crna is just enough

Da mi je neko prije 15 godina rekao da ću imati preko 50 torbi, ne bih mu vjerovala. Šta će uopšte nekome toooliko torbi? Jedna za posao, za izlazak, za putovanje, za sportsku aktivnost, za šetnju, za plažu... Ali 50 i kusur?

U vikend pospremanju na red su došle i torbe. I onda ugledam jednu koja je prije 15 godina bila jedina, ali posebna. Ona je označavala subotnje veče. Ona je bila i rok i pop, ona je bila dovoljna za sve što jednoj djevojci treba u subotu naveče. Ne, ona nije imala zlatni ili srebreni lanac, ona nije imala lažnu chanel kopču, ona nije imala neki fake natpis, ali je bila savršena. Mala crna torbica, ali ne pismo mala, već dovoljno velika da čuva sve što treba. Mirisala je na amarige de givenchy, na tresor, na d&g onaj prvi bez kojekakvih podnaslova. Šetala se po tabijama, plesala u Slogi, ispijala toplu čokoladu u nekadašnjem Rock teatru okružena kriglama pive uživala status djevojčice, s nevinošću u očima i željom da virne u taj svijet velikih i ozbiljnih. Nije ni slutila koliko je taj svijet okrutan, prazan i siv. Sada je u penziji, napunjena onim što je uvelo u penziju, praznim kutijicama što darovale su je ovosvjetskim tričarijama.

I opet, i pored tolikog broja, uvijek se iznova zaustavim pogledom na nekoj novoj, po navici ružičastoj, uprkos tome što ih je najviše baš u toj boji. A šta ću kad volim torbe, i kad volim ružičasto?



18.02.2017.

Golet

Presaditi svoje korijenje drugdje
čak i kada zemlja je
zatrovana
boli
sa svakim milimetrom pomaka
prema suncu ili kiši ili snijegu
Zemlja je uvijek ista
jednako crna jednako suha
jednako vlažna
jednako slijepa
za smjenu dana i noći
za smjenu doba
za koje nijema sam
u mrtvaji koja kao da živi
duže
što kraći je izdah
moj
prema nekoj drugoj zemlji
i prema nekom drugom nebu.
I ma koliko oči kroz crnicu gledale
ovo korijenje kao da okamenjeno je
u nemoći i nesvijesti
vlastite misli
pa ostanak me gnuša
jednako kao odlazak
na golet
o kojoj baš ništa ne znam
ni koliko je crna
vlažna ili suha
ni koliko moja
pod tuđim nebom
može biti.


Stariji postovi

žena zna
<< 05/2017 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

MOJI LINKOVI

mail:
sadržaj
Početkom i krajem isheklana vječnost
A onda preseliš
Bajka
Božijim dermanom
Bujrum
Bez kraja
Bijeg
Bliža no ikad
Da zadržim još zehru sna
Djevojčicin san u svijetu odraslih
Juznije nista novije
*** cuvam (...)
*** Da sam (...)
Disem
Dok nas smrt ne rastavi
Dova za esenciju onog sto nismo
Drvo zivota
Enchante
Et tout c'est toi
Hajdemo publiko amateri
Homo homini
Hvala
*** i sta ako (...)
Ja nisam
Jedan
Jer to nisam ja
*** jos uvijek (...)
Kandzama vremena fetus zove
Kojeg cutim
kratka je nit pocinka
La ilahe ilallah
Laku noc
Lambada tvojih kaplji
Lopoc
Lucifer luci venit cornicem homini fit
Ljiljan
"Ljubav"
Majka
Mrezama slobodna se radjam
Mrvice na putu ka tebi ptice su pojele
Nazdravimo
*** Ne mogu da pisem (...)
Ne zelim da pisem
Nebo nad Berlinom
*** Necu ti traziti (...)
Nemoj
Nesto bih vas zamolila...
Nikad
Utihnucem zelje
Djetetu od djeteta
Pogresna opklada
Nevinosti u ocima zapisanoj
Bivstvovanje tobom
Zivot bez zivota
Zena
*** znam da si tu (...)
Zar sada?
Zaboravi
Wicked game
VR.
*** volis (...)
Ulicna svjetiljka
Ukradena mladost
Tren
Tragom vlastite misli
Ti postojis
Tek toliko
Tebi, kojeg nisam voljela
tako cesto prave ljude zamijenimo pogresnim izborima...
Spektar
Slagalica
Sat budilnik na kraju je stola
Sarajevska
San
Sa stapom u izboranoj ruci
S cetvrt vijeka u dzepu
rijecju...glasom...dahom...
Retiens-moi
Razlivene boje u zlatnom ramu
Ravnoteza
Ravnodusnost u raljama erosa
Prokletstvo uspavanosti jos dolinom tumara
Prnjice u kandzice
Pocetkom i krajem isheklana vjecnost
*** Pitas me (...)
Pathetique
Otrov kroz ljudske puzavice
On laisse aller le temps
Odvise ljudsko
Odvise cudno
Ocuti
Nutrine na policama
Noc te mojom kraljicom krunise

Neotudjiv dio
Neotkidiv dio mene je muzika. Neki od onih koje volim su:

Boris Novkovic, posebno
"U dobru i zlu"
"Ajša"
"Mi smo jači i od sudbine"
"Šta je sa princezom moje vrele mladosti"
"Emily" - izuzetno draga
Olivia Newton John, pa cini mi se sve od nje :)
Kelly Family, posebno
"Nanana"
"Mama"
"An angel"
"I can't help myself"
Roxette, posebno
"Listen to your heart"
"It must have been love"
"Spending my time"...
Cindy Lauper, posebno
"I drove all night"
"Girls just wanna have fun"
"Time after time"
"True colors"
Celin Dion, posebno
"Because you loved me"
"Think twice"
"All by myself"
"The Power of Love"
"It's all coming back to me"...
Severina
"Nedostajes mi"
"Tvoja prva djevojka"
"To je moja stvar"
"Broš"
"Pogled ispod obrva"
"Poželi me"
"Prijateljice"
"Dalmatinka"...
Oliver Dragojević
"Magdalena"
"Cesarica"
"Žuto lišće ljubavi"
"Dženi"...
Kemal Monteno
"Pismo prijatelju"
"Sarajevo, ljubavi moja"
"Nije htjela"
MAGAZIN
"Kako sam te voljela"
"Tri sam ti zime šaptala ime"
"Ti si želja mog života"
"Ginem"
"Minut srca tvog"
...
Roy Orbison
"Love hurts"
"It's over"
"In dreams"
"Goodnight"
"Pretty Woman"
Zana:
"Vejte snegovi"
"Dodirni mi kolena"
"Rukuju se rukuju"
"Ozenices s ti"
Piloti i Kiki Lesandrić
sve :)
Oliver Mandić
"Odlazim a volim te"
i jos poneka...
...

BROJAČ POSJETA
164680

Powered by Blogger.ba