žena zna

Pojaviće se neka nova imena

i smijaću se nekim novim šalama

i kušaćemo neke nove slastice

a ja ću svejednako vidjeti sve ono

što nova lica nikad neće imati

jer su nova a već tako poznata

bez ikakve znatiželje ili radoznalosti

da se približem i otkrijem neku dubinu

dotad neznanu i skrivenu od profanosti

ali kao da vrijeme unazad teče

sve ono u što um uranja a duša se zanosi

kao da jače i veće i ljudskije bješe

sa svakim pogledom unazad

i ne jer nostalgija kormila mojom mišlju

već što dokone su riječi i osmijesi

na novim pajacima u ovom ringišpilu

gdje svaki puta uzdahnem malo dublje a malo tiše

čudeći se iznova svome iznenađenju

a istovremeno svikavajući na vodu u plićaku

čije dno svaki puta je sve bliže mojoj ruci

bez školjke i bez bisera u njoj

tek s pijeskom što prebrzo kroz prste nekud drugdje oteče.

Boli praznina
Neopisiva i nedokučiva
kao tmina koju taknuti ne možeš
a tu je i oči slijepima čini.
Boli želja
za većim, boljim, drugačijim
što se žudi kao kad
dijete žudi za osmijehom na licu roditelja
a oni bivaju sve dalji i dalji
i od sebe samih.
Boli misao
između sjećanja i čežnje
stiješnjena u trenutku
što izmiče kao na kakvoj niti
u rukama nevidljivim i moćnim.
Boli trenutak
koji meni ne pripada
a gleda me u oči i tapše po ramenu
tješeći me neistinom
o meni samoj.
Bolim ja
kao polomljeno staklo
rasuto pod kožom
kao kapi kiše po licu
stopljene s kožom
koju više ne prepoznajem.
Boli to biće
satkano od želja, snova, nada,
misli, sjećanja, čežnji,
nesvjesnosti
samog sebe
na licima i glasovima onih
što kažu da znaju.
A ne vjerujem znanju koje ne znam.
Jer znam da ne znaš
šta osjećam kada znam
da sama sam
u nesvjesnosti svojoj.

Tražiš ljubav u čovjeku
povjerivši mu dušu
koja zatreperi na dlanu njegovom
Ali on se tvome osmijehu nasmiješi
a na dlanu samo povjetarac
njegovim linijama se prošeće
jer on oči za oči ima
ali ne i za dušu
što voli tišinu u zalasku sunca
u ljetnoj noći baltičkih jezera
i samo na tren hladan treptaj
kožu mi takne
onako profano ljudski
kad se Tebi vratim
i ljubavi koja jedina je
iskrena i stvarna.
Zahvalna sam na daru ljubavi
koji nosim kao sjećanje
na halove iz kojih duša posta
da osjeća i kad drugi
vječnim snom pravednika spavaju
u lađi što Jednom plovi.

The time comes
When you just grow up the past whimps
And when life within you matures
Like you never thought it would.
And no, it does not mean you're old
It means only
It's you living the life you want
Not the souvenirs in glimpsing pictures
Every once in a while.
The time comes
When you
Become -
You.

Ćutali smo o ljubavi

a govorili o svemu drugom.

Smijali smo se sitnicama

i golicali dušu onog drugog.

Gledali smo u pun mjesec

u jednoj neobičnoj noći

ne gledajući jedno u drugo

osluškujući otkucaje kroz povjetarac

što vihorio je od tebe do mene

u kilometrima između tijela

i sekundama između riječi.

Govorio si da umijem s riječima

i crtao si osmijehe po mome licu.

I na kraju nismo rekli baš ništa

a rekli smo možda i previše.

I baš to neizrečeno previše

plutalo je danima poslije u tišini

kao treptaj oka i otkucaj srca

koji nikad ne zaćuti.

A mi smo ćutali o ljubavi

i govorili o svemu drugom.

Sometimes it takes just the right boost to bring you back to some nice things in life.

There's something in the air where our words meet together
In the way you walk without knowing where to go
In the way we talk and smile and pause
to take a deep breathe and sigh
while thinking the thoughts
you run away from
during the day

There's something in those late hours we share
once in every couple of months
when we open up more
and more than ever
before in these
fifteen years
we share

Nema bas toliko ljudi koje bih voljela slusati uzivo na kraju svijeta, ali Bryan Adams i Bruce Springsteen su zive legende na ciji bih koncert ovog trenutka otisla.

Kao kad žrtva dželata
dželatom više ne vidi
tako ovaj teški zrak
mirišem kao sjećanje
na proljeće naslikano
nekom nejasnom željom
pred strahom od svoga odraza
u ogledalu samoće
okrunjene godinama
varljivog odsjaja
i iskrenijih ogrebotina
na svakom prelomu
novog dana
izronjenog u suzi sunca.

Kao renesansna statua
ostajem u ovoj lažnoj bogomolji
da lažem sebe i drugog,
idem iz noći u dan
s pokajanjem u pepelu strasti
s nadom da grijeh je manji
i da milost je veća
i da na kraju puta ima
neko dobro veće
od osmijeha uplakanog
od listja polomljenog
od cvijeta uvehlog
od oprosta prevarenog.
Ja ne znam taj put
a koraci su tromiji
sa svakim bijelim odsjajem
međ' ukrasima pod velima
na nekim drugim putima ostavljenim.
Ni grijeh ovdje više ne svraća
a zaborav ćuti glasnije no ikad.
Zaustim
a glas odbija riječ da oboji.

Kao uzdah u drhtaju vode
nestaje u začetoj misli
bez ijednog osjeta da ikad
nijjetom obavijena je bila.
Ruke u molitvu sklopljene
još jedine prema svodu gledaju
i ćutke mole da zemlja ih sebi ne uzme
prije nego amin izgovore.

Postoje želje u čijem liku gori strast
vrela kao život
Postoje želje poput jezerske vode
mirne i hladne kao
trenutak bez početka i kraja
Postoji čovjek s dva oka
i dva uha što slušaju
vrelinu i ćute tišinu
a ne postoji jedan put
da ga oko vidi i uho osluhne
kao let leptira
nestašan i vrtoglav i uzvišen
i unižen
je puteljak ka neznanom
Moji koraci moje su želje
moja sjećanja moji su cvjetovi
tek procvali, mirni, zreli, uvehli
Moj je smiraj misao o Tebi
Moja želja je pogled u obećano
Moja pobjeda je nada nad strahom
Moj strah je pepeo pod stopalom
dok koračam i živim trenutak
mlađi i duži od onog što život se zove.

Every particle and every wave in the Universe is simply an excitation of a quantum field that is defined over all space and time.

Postoje ljudi koji te povrijede

postoje mjesta koja bole

postoje mirisi koji mirišu na rane

postoje sjećanja kojih se plašimo

pa im trag zametnemo u ladicama

što teško se otvaraju i škripe

ućutkamo ih grubo smotanim krpama

uguranim duboko u grlo

da slučajno ne progovore

o onom što boljelo je.

A sve jednom progovori.

I patnja. I bol. I strah. I bijes. I radost.

Zaboravila sam da ste me i vi povrijedili.

Zaboravila sam da sam vam napisala pismo

kao rana tinejdžerka s osjećajima

malo starijeg Werthera.

Ne znam zašto sam ta pisma sačuvala sve ove godine.

A prošlo ih je.... skoro pa desetljeća dva.

A ti si tu. S vremena na vrijeme.

Kao prijatelj. Kao poznanik. Kao sjećanje.

Ne znam zašto si tu. Ne znam šta želiš.

Ali sad znam otkud ta nelagoda kad se smijemo.

Jer ste me povrijedili dijete u meni.

Prije skoro dvadeset godina.

Htjela sam zaboraviti. Zaista jesam.

Ali izroni to nešto neobjašnjivo

dječije a veliko i teško.

A od vas takvih sam pribjegla njemu suicidalnom

s nekim čudnim porivom za srećom.

Toliko jakim da sam sebe bojila u boje krivnje

i neuspjeha da bi njegov suicid bio svjetliji.

Da bi njegov mrak mogao biti svjetlo.

Nisam znala da je mrak uvijek mrak.

Nisam znala da moje svjetlo ne mora biti ugašeno

samo zato što je on kukavica u mraku

intelektualne nadmoći nad drugima.

Pa sam od njega suicidalnog pobjegla

svjetlu racija koje je bilo samo odbljesak

projekcije mojih želja.

Gutala sam taj miris koji me je gušio

godinama.

Gutala sam taj miris krivnje

i zaslužene nedaće.

Taj osjećaj pokore i ćutnje

pred drugim savršenim bićima.

A niko od vas

Baš niko od vas

nije bio ništa manje kriv

niti išta više čovjek

od mene

koja sam tražila samo dušu u tijelu.

Dušu da s dušom razgovara.

A našla sam prazna tijela

sa sjajem u očima na licu

koji bio je samo odbljesak moje želje za čovjekom

i ništa više od toga.

Poput Diogena hodih sa svijećom po augustovskom suncu

bez ikakvog traga o čovjeku

u ikome od vas.

Čovjek nije jednolično biće. Bar kao takav ne bi trebao biti. Da, jednostavnost je puni krug bivstvovanja, ali jednostavnost ne znači jedna boja, jedan tim, ili jednoća u bilo kojem smislu. Jednota je apsolut, a čovjek je utjelovljenje puta od iskona do kraja, podrazumijevajući svo šarenilo stvoreno.

Ono što nas razlikuje su težinski faktori pojedinih nijansi.

Need to excel. Need to be on top of something. Primary need. And need for balance. Overall balance.

Nisam naučila da odustajem. Ni da živim prosječnim životom. Ma šta podrazumijevali pod prosječnim životom. Ali negiranje takvog života i potreba za izvrsnošću kao da zvuče grješno sami po sebi. A grijeha imam i previše da bih životno opredjeljenje obilježila najvećim do sada.

Pa se pitam da li je zaista (toliki) grijeh težiti ka jačem, boljem, većem?

Vjerujem da svaki čovjek nosi strast. Neki manje neki više. Ali strast je ta koja tjera, koja podstiče, koja vrije. Pitanje je kako i na šta usmjeriti tu strast.

Od studija slušam upite za energiju, i komentare tipa "ti imaš motor u guzici, koliko trčiš na sve strane i koliko radiš!" To se do danas nije promijenilo. Deset godina, i dalje bliski ljudi zamišljaju motor u mojoj guzici i ne shvataju da odsustvo posla, akcije, ičeg korisnog i utrošnog me potkožno i podsvjesno svrbi i jedina pomada za to je akcija, strast na djelu.

Naravno da nakon 12 sati rada poželim king size bed i čisti hedonizam, ali upavo je hedonizam kao takav onaj bez grijeha i grižnje savjesti, onaj koji dođe kao potvrda Maseratija gran tourismo V8 na Marina Bay Streetu.

Odoh u not king size bed kao predah do sutrašnje utrke.

Postojalo je jedno vrijeme u kojem smo uhvaćeni u vrtlogu bezbrižnosti
Plovili dubinama našeg uma kao da je vječnost
rezervisana samo za naš intelekt
Nismo razmišljali da ćemo jednog dana
prebrzo odrasti i da ćemo sve preostalo vrijeme
biti osviješteni tom profanošću drugih
na čiji dodir ne ostajemo imuni
jer mi više nikada nećemo biti imuni
na stvarne probleme, na život sam
pa nespremni na stvarnost kasnićemo
za tim sitnim radostima većim od našeg
metafizičkog ringišpila u vrtnji sjećanja
Odrasli smo osvijestili sve što nismo znali
razumjeti kao djeca
pa smo bježali u neko naše sklonište
okićeno svjetskim mudrostima
kao lampinjoni na groblju.
Ja sam nosila rat a ti si nosio utvare
Žmirili smo i nastavljali igru
i kad karte je vjetar odnio.
Vjetar je odnio bezbrižnost
i počistio snove iz tebe zauvijek.
Žao mi je te naše generacije
i one prije i poslije i još pokoje tu i tamo
što nosile su i nose tu lentu prelomljenih vrijednosti
i tu potrebu da pronađu sebe
u vremenu i prostoru koji ne prepoznaju
Kao da je bršljenom sve obraslo
pa steže ruke i noge i glas oduzima.
Zato si otišao da progovoriš u zrak
koji će zadrhtati i pronijeti tvoje misli
o jednom vremenu zaboravljenom i ostavljenom.
Otići ćeš draga i ti da se boriš
pod zastavom lijepih boja i savršenog kroja
takvog kakvog ne poznaješ.
Ti znaš da ljepota nije u savršenstvu.
Ljepota je u tom neskladu
koji samo za tebe ima smisao.
Ali ko sam ja da ti govorim o estetici?
Nije li to tvoja nauka?
Sad smo veliki i odrasli
i znamo granice naših riječi.
Sad se osmjehujemo bez glasa
i salutiramo naslikanim idejama
uokvirenim u plastiku na gipsanom zidu.
Sada smo ljubazni i hladni.
Strast smo ostavili u zemlji u kojoj i trava gori kada raste.
Samo još uvijek ne razumijem kako je apatija
zagrlila nas bez ijednog dodira.
Nisam ni osjetila.
Samo sam odrasla.
Kao i ti.
I svi oni kao zrnevlje posuto po nekoj tuđoj zemlji
da cvjeta bez mirisa.
Kad ne vidim i ne čujem i ne govorim više,
daj da bar mirišem sjećanje na taj naš vrtlog
kada bili smo više od slova na papiru
i više od slike na ekranu.
Jer postojalo je jedno vrijeme
u kojem smo uhvaćeni u vrtlogu bezbrižnosti
Plovili dubinama našeg uma kao da je vječnost
rezervisana samo za naš intelekt.

When you don’t know who you are, you’re afraid of who you are not.

Tako daleko smo bili mi
a tako blizu su slučajni osmijesi
kao odrazi nečeg što vrijeme nije odnijelo
da pomislim da to su oni rijetki snovi
što odrasli ih sanjaju kad zažmure
i kada ih niko od vršnjaka ne gleda
pa ponovo postanu djeca
bez štoperice na računu
i rodbinskih i prijateljskih dioptrija
kad zažmure i kad ništa nije važno
baš tada i jedino tada
urone u čistinu trenutka
bez početka i kraja
tad kad bili smo sretni i nasmijani
tužni, ali iskreni
ljuti, ali strastveni
ćutljivi, ali mudri
kapriciozni, ali posebni
neponovljivi u bilo kojem drugom vremenu
i možda baš zbog te neuhvatljivosti
žudim nas daleke i snene
kao obrise dva osmijeha u snu
koji ne uspijevam prespavati.