žena zna

čovjek čovjeka znanjem oplemeniti ne može

15.11.2017.

ILC

Volim pratiti MOOC-ove. Desetine sam odslusala, a na jos toliko sam prijavljena. Obicno to drze ili studenti ili doktoranti, a rijetko redovni profesori, direktori i sl.

Iznenadila sam se na kursu Kosmologije i tamne materije, da je predavac i vodja kompletnog kursa bio zamjenik direktora Kolaboracije linearnog sudaraca u Japanu, istovremeno i profesor Univerziteta u Berkeleyu, prof. Hitoshi Murayama.

To je nešto što na ovim prostorima neće zaživjeti, ma kakvi zaživjeti, neće se pojaviti kao ideja ni za 500 godina.

Nije dovoljno samo istraživati, baviti se uskim, najužim dijelom nauke i međudjelovati samo sa sebi sličnima. Izazov je prići onima koji nemaju ta (potrebna) znanja, i pokušati ih oplemeniti onim što znaš. Posao "predavača" u BiH se dvojako tretira. S jedne strane, "predavač" je vrtsa "uslužnog radnika" čija svrha je da usluži nečije dijete. Pa tako danas imamo raznorazne "predavače" s jako malo stručnosti i znanja u svemu tome. Ne sumnjam da je i to doprinijelo tom shvatanju i poimanju "predavača".

S druge strane, univerzitetski profesor je uzvišena kategorija koje jednom kad je se dočepa, samo nebo je granica. To su sveznajući nedodirljivi ljudi koji su uvijek upravu, i bilo koja druga aktivnost u životu osim rada na univerzitetu je ponižavajuća.

E pa s takvim načinom razmišljanja zato smo tu gdje jesmo. SVima je mrsko i teško i ispod neke granice vlastitog identiteta raditi nešto drugo osim uvriježenog mišljenja ruralne mase. E pa dok nam je tako, Japan će nastaviti ubrzano odlaziti od Bosne i Balkana, kao galaksije od Zemlje...

13.11.2017.

Iz knjige Style Guy

»Svakoj djevojci treba napisati pjesmu,
čak i ako zbog toga moramo ovaj prokleti svijet
okrenuti naglavačke.«

Richard Brautigan


»Božice koje su živjele uz bogove u primitivnim religijama
više nisu u našem emocionalnom dijapazonu«, pomislio je.
»Svaki odnos koji bismo imali prema takvim nadljudskim
ženama bio bi mazohističan.«

Robert Musil, Čovjek bez svojstava

13.11.2017.

Iz knjige "Mind Plater" by Najwa Zebian

"For them to see you shine, you must stay far away, for you are just like the sun; when you're too close, your light makes them blind. And when you're too far, they seek you. So let them seek you. They're getting your light regardless, but appreciating your presence is different from recognizing your existence. If they don't appreciate your presence, they may never even recognize your absence."

10.11.2017.

Iz pera Derviša Sušića

Drago moje rodno Sarajevo, jest da sam te se ja, Hasan Kaimija, plaho zaželio. Uvijek ljudsko srce vuku zvuci i oblici zapamćeni u vrijeme kad se uživalo u carstvu majčina krila. I lijepo si mi kad te ovako svisoka pogleda čovjek koji na tvom sokaku kruh svagdašnji nije zarađivao i koji nije osjetio surovost tvojih zatvorenih kapija i sumnjičavih očiju. Prosto da klekne preda te i pokloni se čudima tvoje ljepote namjernik koji ima dovoljno groša za pojasom, dovoljno da ne mora od tebe u zajam zaiskati i dovoljno da može pobjeći kad mu ti i ono drugo lice svoje pokažeš.

Pa pošto ja dosad na tvom sokaku hljeb svagdašnji zarađivao nisam, niti mi, čini mi se, može nauditi surovost tvojih zatvorenih kapija i sumnjičavih očiju, a imam podosta groša za pojasom i u njedrima i imaću uvijek dok je ove magije i širokih šejhovskih rukava, dok ja dolazim ovakav, a tvoji žitelji me dočekuju ovako, biću sit i zdrav i moći ću da ti se divim, a ti mene da poštuješ. Ja u tvoju sitničavu sujetu dirati neću.

Ali neću ni kao Gazi Husrefbeg po tebi zidati zadužbine, pa da ti meni na kraju odmjeriš od šake do lakta i da ja odem na onaj svijet šutnjom i mržnjom zatrovan kao što je odlazila većina onih koji su ti neko dobro učinili. Neću, da znaš, tako mi ovih mojih snažnih šaka, hitre dovitljivosti i opsjene za priproste pomoću kojih se jedino može izići s tobom na kraj.

10.11.2017.

Iz knjige "Norveška šuma"

“Iz te je žene izbijala nekakva tajanstvenost. Na licu je imala mnogo bora. To je odmah upadalo u oči, ali nije zbog njih izgledala staro. Naprotiv, one su na njoj naglašavale nekakvu mladost koja nije imala veze s godinama. Borama je ondje bilo mjesto, kao da su od rođenja na njezinu licu. Kad bi se nasmiješila, i bore su se smiješile s njom; kad se mrštila, mrštile su se i bore. A kad se nije ni smiješila ni mrštila, bore su preko njezina lica bile razmještene na neki čudno topao, ironičan način.“

– Haruki Murakami, Norveška šuma

07.11.2017.

Iz knjige "Male uspomene" Ž.Saramaga

"Jedino sam ja znao, iako nisam znao da znam, da je u nečitkim slojevima sudbine i u slijepom vijuganju slučaja bilo zapisano da ću morati da se vratim u Azinjagu da bih se napokon rodio."

"Ne zna se sve, nikada se ne zna sve, ali ima trenutaka kada smo skloni da poverujemo da možemo da saznamo sve, možda zato što su nam u tom trenutku prepuni duša, svest i um, ili ono nešto što nas koliko­toliko čini ljudima."
07.11.2017.

Iz knjige "Žene koje trče s vukovima"

Svi smo ispunjeni težnjom za divljinom. Za tu čežnju ne postoji mnogo protuotrova koje bi društvo dopuštalo. Naučeni smo da osjetimo sram zbog takve žudnje. No, sjenka Divlje žene još viri iza nas tijekom dana i noći. Bez obzira na to gdje smo, sjenka što kaska za nama nesumnjivo ima četiri noge.

Clarissa Pinkola Estés

07.11.2017.

Apres la pause...

Baš sad bih bila s tobom
I nestajala između sati i tvojih dodira
U notama što nas u zagrljaju golicaju
Kao da su baš za nas svirane
U noći gdje caruje ista želja
Da ostanem u tvom pogledu
Takva netaknuta ičim
do tvojim obećanjem
Da će ovo trajati i kad vrijeme zaćuti.

--------------------------------------------------------

Zaboravila sam koliko jako se voli
i koliko zaboli
kad se zaljubiš.
Pa ućutiš
Kad shvatiš da za leptirove treba dvoje.
U vrtlogu života između sunca i mjesečine
Zaboravila sam da za ljubav treba više
Od punog mjeseca i pokojeg zalaska sunca
I da još toliko puta dva treba da
Leptirovi odlete nekuda drugdje
Da bih i sama letjeti mogla.
Mislila sam da magareće godine
Odnose i šašavost i sve ono neobjašnjivo
U mom osmijehu, pogledu i koraku.
Ali ne, i za još ovoliko godina
Jednako ću strasno da volim i da želim
Jer samo tako znam da živim
A da nisam postala brončana statua
Pod jesenjim lišćem u parku
Što ljubavi nijemo namiguje.

----------------------------------------------------------

Voditi ljubav s tobom
Dok se vani smjenjuju kiša, sunce i duga
Ljubiti se slasno, strasno
Dugo, duže i sporije
Nježnije od kapi kiše na našim usnama
Maziti se kao prvi put
Svaki put kad se dotaknemo
Svaki put kad se pogledamo
Da se izgubim u tvom pogledu
I da uroniš u mom
Sa svakim uzdahom
Otisnutim na koži
Što drhti i naježi se
Pod tvojim poljupcem, dodirom
Cijelim tvojim bićem
U mislima s tobom
Dok se vani smjenjuju kiša, sunce i duga.

11.10.2017.

Wedding coming soon :)

Moja najbolja prijateljica se udaje iduce godine i pripreme su u toku/tijeku. Nasla je model vjencanice koja joj se svidja, britanski je dizajner, i sad pokusava naci tacno broj i detalje koji joj odgovaraju. Živi u Švicarskoj pa joj nije problem naći sve što treba. I tako uz pomoć oko haljine, vidim da se taj tip haljine zove tea length dress. Never heard of it. Vjencanice su odavno prestale biti balske haljine s kilometarskim plastem po podu iza mlade. Ljudi su postali prakticniji. Samo jos kod nas na Balkanu imamo sve te neke obicaje i tradicije koje garantuju cjeloživotni brak, a takvih je sve manje.

U subotu je prijateljica išla na vjenčanje gdje je tako tradicionalno se išlo po mladu, pa se pucalo, pa su se čaše lomile itd. Za pola od tih običaja nikad nisam ni čula. Bila sam samo na jednom vjenčanju gdje se pucalo. I tad sam se tako prepala i osjećala kao u ratu, da sam odmah uletjela u objekat, čekajući da se "ispucaju", uđu unutra i da nastavimo s ostatkom ceremonijala.

Za lomljenje čaša nikad nisam ni čula, niti sam tome ikad prisustvovala.

Tako da se radujem ovom vjenčanju koje će biti dalje od Balkana, koje će biti pošteđeno ruralnih običaja, i koje će uključivati i sudskog tumača kao prevodioca za one koji ne razumiju jezik matičara.

Trenutno se radujem tom vjenčanju kao svom :) Zakazano je za proljeće, moje najdraže godišnje doba, daleko od ruralnih primjesa i među ljudima koji ne slušaju cice gice mice neovisno o godinama.


07.10.2017.

Free

Free to be myself
Free to breathe, love and live
Free to laugh, scream and sigh
Free to do nothing and anything
Free to be everything I want to be
Not yet
Not yet there
Not yet there where mind is free
to let heart and body be free once again...

06.10.2017.

Velike ruke ljudi s velikim srcima i umovima

“Draga ženo,
ponekad ćeš biti jednostavno previše ženstvena.
Previše pametna,
previše lijepa,
previše jaka.
Previše nešto zbog čega će se muškarac osjećati manje muževno,
a to će te navesti da pomisliš kako trebaš biti manje ženstvena.
Najveća pogreška koju tada možeš učiniti
jest ukloniti dragulje sa svoje krune
kako bi olakšala muškarcu da je nosi.
Kada se to dogodi, želim da shvatiš,
ti ne trebaš manju krunu - 
ti trebaš muškarca s većim rukama.“

Michael E. Reid



Nekad nam se neko toliko svidi da ne vidimo njegove mogućnosti i njegove osobine, i prosto poželimo uvući tu osobu u svoj pažljivo skrojeni svijet, poželimo s tom osobom podijeliti svoje malo blago, ali nama veliko, pažljivo skupljano tokom godina, s nekom čudnom željom i očekivanjem da će to naše blago biti i njihovo, i da će taj skriveni svijet, do tada samo naš, biti jednako važan i poseban i tom nekom. A nije tako.

Ovu sam pjesmu slušala prije 10 godina. Connectumov Klub knjige je bilo neko posebno moje mjesto. Voljela sam otići na drugi i treći sprat i sjediti, piti čaj ili toplu čokoladu uz neku novu dobru knjigu koju sam upravo otkrila. Tu sam prvi put otkrila Goethe i islam. Dobila sam je nedugo poslije od jedne izuzetne osobe.
To svoje mjesto sam poželjela podijeliti i s nekim drugim ljudima. Smatrajući ih jednako ili više inteligentnim, pronicljivim, i skrivećkim u vlastitim bogatstvima duše, čekala sam taj neki trenutak u kojem ćemo jednako dijeliti ushićenost trenutka, oduševljenost transcedentnim i sl. A kako je taj trenutak izostajao, onda sam ga sama kreirala. Ali, inteligencija nije jednosmjerna ulica. Niti je čak jedna ulica.

Nije problem u pameti, inteligenciji, ljepoti, duhovitosti, smjelosti, niti u bilo čemu drugom. Problem je kada ne nalaziš sve to u onome s kim želiš sve to podijeliti. A ne razumiješ kako neko tako ne osjeća i ne razmišlja. Jer polaziš od poštovanja, poštovanja za ličnost i karakter sa svim njegovim manama i vrlinama, sa svim njegovim propustima i greškama. A poštovanje nije isto što i neki viši halovi spajanja duša. Poštovanje je osnova, bez njega nismo bića, ali sve dalje je mnogo više.

Toliko sam puta poželjela s toliko njih podijeliti radost prema životu, zaljubljenost u ideju ljubavi, fasciniranost beskrajnošću znanja, strahopoštovanje i ljubav prema božanstvu. A tako malo je imalo to nešto da osjeti isto, i još manje da osjeća čovjeka dalje i duže i dublje od onog što je prijateljstvo ili ljubav. Postoji jaaako malo osoba koje su me fascinirale, oduševile i zavele do te mjere da bih njihovu ideju pratila i na kraj svijeta. Ali postoje. To su ljudi koje ne gledam kroz njihove  supružnike, mjesto stanovanja, posao kojim se bave. To su ljudi koje ne gledam kroz prisustvo trenutne komunikacije. Nažalost, rijetko ko je još uvijek tu u tom nekom uobičajenom smislu. Ali to su ljudi koji se pamte i nose cijeli život. I bilo kada da ih sretnem ili čujem, vrijeme i kilometri između nas bi postali prašina u univerzumu. Jer takvi se ljudi ne gledaju očima već umom i srcem. U toj prizmi ne postoje bore i umor u očima. Jer ima ono nešto neraskidivo.

Ova pjesma me podsjeti uvijek na one bitne ljude, a koji najčešće, kako to već u životu biva, i ne znaju da su, a kamoli, koliko su bitni...

03.10.2017.

Zbogom, astronaute moj

Gledam te kako odrastaš i postaješ neko drugi

sa svakom drugom linijom na tvome licu

postaješ dalji u koracima i željama

ostaješ u daljini vremena koje izmiče

jednako kao ti kojeg upoznah na trenutak

kao poklonjen u nekom vrtlogu grubosti

da zatvorim oči i sanjam kratko

toliko kratko da se ne prepoznajemo

na ulici, u tramvaju, u bujici ljudi oko nas

Tek u tišini te prepoznam bez rodnog lista

bez ijedne diplome, moje ili tvoje

tada smo samo ljudi što jednako osjećaju

bez mahalskog urokljivog oka

i ičijeg očekivanja da budemo išta drugo do mi.

Gledam te kako odrastaš i postaješ neko drugi

čiji obrisi bivaju bljeđi u smjeni dana i noći

i čiji lik nestaje kao jutarnja magla u novom danu.

Pogledam te, još jednom,

kao pozdrav sjećanju

prije nego se probudim i zaboravim.

 

27.09.2017.

Jednom u Berlinu

Noćas smo gledali
Šinkelove siluete u sjećanju jednog grada
njegovu smrt i uskrsenje
sve u jednom.
Vrijeme je ućutalo za trenutak
i sve što razdvaja tvoju misao od moje
i tvoj uzdah od moga
nestalo je.
I mi ovakvi smo zaćutali
svako u svome gradu,
a sreli smo se neki drugačiji
bez gorčine u sjećanju
i kazaljki u džepu.
Bili smo samo ti i ja
svjedoci historije jednog grada
iz pepela, žice, cigle i betona
uskrslog
kao svjedoci nadmoći ljudskog nad neljudskim.
Noćas smo gledali
očima dvoje zaljubljenih
u mudrost iza pameti
u zadovoljstvo iza sreće
u strast iza požude i
u vrijeme iza vremena.

27.09.2017.

Berlin

Berlin. Bijah tu prije 11 godina zadnji put. Tad sam osjetila da je to grad u kojem bih mogla zivjeti. Drugi su govorili da sam suvise mala, da sam dijete i da ne razumijem svijet i ne vidim pravu sliku. Sada, kao odrasla osoba, sa zavrsenom skolom i poslom i dalje osjecam isto. Postoje manji gradovi u kojima se teze snalazim. Postoje jeftiniji gradovi. Postoje i svi drugi i drugaciji. Ali eto, ja bih mogla bas ovdje.

Postoje razliciti memorijali za zrtve holokausta. Ali berlinski je impresivan. U svakom smislu. I jako je tesko prepricati bez dozivljaja. Fascinirana sam vizijom Petera Eisenmana. To nisu samo ksmeni blokovi. To nisu samo grobna mjesta. To nisu samo polja mrtvih. To nisu samo polja nikad nadjenih. To je sve to i mnogo vise. A osjecaj izgubljenosti i napustenosti od strane ljudskog roda u hodnicima kamenih blokova je nevjerovatan.

Kao sto rece jedan baustelac: Vi u Bosni koji nikad nigdje niste otputovali ste kao slijepci, a mi koji odemo negdje vani kao da progledamo, odjednom se ukaze potpuno novi svijet. A ja sam se evo nakon odlaska vratio, i ponovo sam slijep kao i vi i kao da nikad nisam ni otisao jer covjek zaboravi i uroni u mrtvaju iz koje je potekao.

Dobro, mozda nije bas ovim rijecima rekao, ali akcenat je na sljepilu. Tako se borim sa sljepcima svaki dan, pa kada odem medju one koji razlikuju boje i oblike pogledom, osjetim se ponovo zivom. Osjetim se vrijednom. Osjetim se zadovoljnom. A zadovoljstvo je valjda ultimate goal u toj silnoj borbi. Uz sve one apozicije sto se odnose na "u skladu s moralnim nacelima bla bla".

I da, opet i 11 godina poslije, svjesno kazem da bih mogla ovdje zivjeti i raditi. Ne smeta mi ni kisa ni vjetar, stavise, inspirisu me da radim. Cini mi se i da bih ovaj njemacki propjevala u najkracem roku.

Ostala sam jednom, dvaput, triput... Dovoljno sam prilika dala Bosni. Previse. A za ono sto sam dobila, platila sam po inflacijskim cijenama. Ne bih smjela da mi i zdravlje i ovo malo pameti uzmu pod plastom SDA-ovskih mantri koje jos samo endemci (endemske vrste) razlikuju od istine.

Previse volim sebe, da bih umrla duhovno, a onda i tjelesno zarad necijeg jeftinog sicara i kompleksa sela rodjenja i selendre odrastanja. Daleko im kuca od moje bila...

17.09.2017.

By Rania Naim

Pravi ljudi u pogrešno vrijeme...

Jedva čekam dan kada će život napokon imati smisla, kada ćemo uspjeti vidjeti svijetlu stranu svake tragedije, kada ćemo naučiti lekcije iz svake pogreške i kada ćemo razumjeti zašto nam srce mora biti slomljeno nekoliko puta da bismo dopustili ljubavi da u njega uđe.

Jedva čekam dan kada ćemo razumjeti zašto upoznajemo prave ljude u pogrešno vrijeme ili pogrešne ljude u pravo vrijeme i zašto se naši životi nisu uskladili da nas spoje.

Pitam se je li to zato što su oni jednostavno pogrešni za nas ili zato što još moramo rasti i suđeno nam je biti s nekime tko će razumjeti osobu koja postajemo, a ne osobu koja smo bili?

Jedva čekam dan kada ćemo razumjeti lekcije koje se kriju iza svake poteškoće. Zašto smo se toliko mučili da postanemo uspješni, da pronađemo ljubav, da ostvarimo svoje snove i zašto smo izgubili ljude koji su nam značili sve na svijetu? Pitam se jesu li nam ove lekcije trebale pomoći da više cijenimo život i osjetimo tuđu bol ili smo samo trebali naučiti da nema života bez patnje?

Jedva čekam dan kad ćemo razumjeti zašto smo se morali mrziti da bismo se voljeli, zašto smo sami sebe morali uništiti da bismo se ponovno izgradili i zašto smo morali krenuti ispočetka tik do cilja. Pitam se tko nas je spasio ili nadahnuo da sami sebe spasimo?

Pitam se je li nam suđeno da se ponovno rodimo nekoliko puta kako bismo naučili istinski živjeti? Želim znati što nas je potaknulo na promjenu i kako to da više ne možemo prepoznati osobu koja smo bili.

Jedva čekam dan kada ćemo razumjeti zašto se uporno zaljubljujemo u pogrešne osobe, zašto ne možemo zaboraviti one koji su nas povrijedili i zašto im ponekad još uvijek možemo oprostiti i primiti ih ponovno u svoj život. Želim znati kako rade naša srca, kako funkcioniraju, kako nas navode da činimo stvari koje nikada ne bismo i vode nas na mjesta na kojima znamo da ne smijemo biti?

Zanima me zašto ga slušamo, zašto ga slijepo slijedimo, kao da nas nikada prije nije navelo da se izgubimo? Zašto mu vjerujemo čak i nakon što je bilo slomljeno i zašto ga i dalje tražimo savjete kada nam stalno daje pogrešne odgovore? Pitam se hoće li doći dan kad ćemo ga prestati slušati i hoćemo li bez njega uopće živjeti?

Jedva čekam...

Kažu da se sve događa s razlogom i ja u to doista vjerujem, ali isto tako želim znati koji je razlog iza toga i zašto smo baš mi izabrani. Zašto se neki razlozi stalno ponavljaju, a neki nas još više zbunjuju? Želim razumjeti zašto prolazimo određene stvari, koja se poruka iza njih krije i što će biti ako nikada ne reagiramo na nju? Što ako je igroniramo i nastavimo sa životom? Što će se tada dogoditi? Hoće li se naši životi izgubiti u prijevodu?

Jedva čekam dan kada će život imati smisla – ponekad znam zašto su se određene stvari dogodile, a ponekad nisam sigurna, ali znam da ćemo jednom nekako povezati točkice i dovršiti zagonetku. Do tada, moramo naučiti kako živjeti ne pokušavajući razumjeti život i naučiti prihvatiti njegovu ironiju i neizvjesnost. U suprotnom ćemo izgubiti zdrav razum pokušavajući pronaći njegov smisao.

11.09.2017.

Slika i prilika stanja u BiH

- Korida kao glavni "kulturni" ili društveni događaj
- Debeli policajac
- Neomalterisane kuće
- Privatni posjed "izašao" na lokalnu cestu
- Djeca koja ne znaju jesu li "pošla ili došla"
- Mečka stara više desetljeća kao znak nečega
- Mečka stara nekoliko godina, friško uvezena iz Švabije kao predmet šepurenja lokalnog kabadahije ili nekog dijasporca
- Lokalni besposlenjaci sa stomacima se utrkuju pohiti polahko ko će šta u mahali čut' i vidjet'


06.09.2017.

Kad znanje zamijeni mahalsko sranje, tad znamo da pametnih nije samo manje, već da su na granici istrebljenja...

Juče sam sjedila nekih 90tak minuta u društvu srednjoškolskih profesorica prirodnih nauka. Dakle, dvije su ključne činjenice ovdje: srednjoškolske profesorice (nastavni kadar kao stub društva za generacije koje dolaze bla bla) i prirodne nauke (bez podcjenjivanja društvenih nauka, sportskih/fizičkih itd).

U tih 90tak minuta nisam čula ništa pametno. Nijednu preporuku za dobar film, knjigu, izložbu, restoran, cafe, mjesto za izlet ili bilo šta slično. Ali sam saznala mnogo toga o drugim profesorima, o drugim školama, roditeljima, djeci itd. I naravno, neizostavnu priču o djeci i svemu što ide uz to. Nakon malog uvida u moje životne aktivnosti, budući da ih ima toliko, a ne izgledam kao vreća krompira, uslijedilo je neizostavno balkansko pitanje: a jesi li udata?

Nakon toga pitanja slijedi imaš li djece, nakon kojeg, ako je odgovor da, imam jedno, slijedi hoće li biti drugo itd...

Već na prvom pitanju su mi se upalile sve lampice pa sam morala reći da ne mislim da ženu definiše činjenica da li je udata i da li ima djecu. Jeste, priroda joj je dodijelila počasnu ulogu majke, da nosi plod, kasnije bebu u sebi devet mjeseci, i počastila ju je tim čudom rađanja, odnosno donošenja novog života na ovaj crapy world. Ali to i dalje ne znači da je žena samo to, ili da je ništa ako je sve drugo osim toga. Šta je sa onim ženama koje usvoje djecu, jesu li one manje majke? Jesu li one manje žene? Jesu li one manje ljudsko biće?

Nakon mog govora, i nekih drugih tema, i vjerovatno sabiranja ono malo misaonih ćelija što je ostalo za intelektualni rad, a ne bavljenje mahalom, slijedi konstatacija: Pa možeš dok djeca ne dođu. A onda slijedi pompezni samojačajući i samoohrabrujući govor: Ja bogami jedva čekam kući da dođem i sa svojom Sarom da budem. Ništa drugo na svijetu ne bih radila. A onda dalje slijede bek vokali sa svojim iskustvima i "utom" se rastajemo jer se trči na roditeljske sastanke.

I čovjek bi rekao kako su to divne posvećene profesorice koje s mnogo ljubavi, pažnje i znanja pristupaju svojim učenicima, jer i same su MAJKE, ali kroz razgovor o nastavi, budući da pored svih drugih poslova i aktivnosti, eto pomalo i predajem, nakon moje konstatacije da bih to radila i za nula KM, i da sam to nastavila raditi i nakon što mi nisu platili za pola godine što sam radila, odgovor je "ko se još trudi da ikog ičemu nauči hahaha". Zatim su uslijedile replike tipa "Ma ja bogami uvijek odem u ovu neku lijevu školu, i ne moram ih ništa učiti ni predavati hahah"; "Ma vrtiš bona s=vt i V=s/t čitavo polugodište i boli te briga hahaha" itd itd itd...

I tako, tek kroz te povremene razgovore i susrete sa stvarnim ljudima iz stvarnog bosanskohercegovačkog života vidim koliko je vremena istruhlo u ovoj mrtvaji. A istruhlo je zbog i od ljudi. I tako se vraćam u svoj mali svijet, u svoje knjige, umjetnost, odlazim u Bon Appetit na Creme brulee i mislim o tome čemu bih sve željela svoje dijete naučiti dok se pripremam za novu školsku godinu, nove programe i novu djecu i studente koji dolaze, još se nadam, da nešto nauče i da ih nečemu naučim...

06.09.2017.

by Rabindranath Tagore

Čini mi se da sam te morao voljeti na bezbroj načina, bezbroj puta, 
U životu nakon života, u dobu nakon doba, zauvijek. 
Moje opčinjeno srce je napravilo i iznova stvorilo ogrlicu pjesama 
Primi je kao dar i nosi oko vrata na svoje različite načine 
U životu nakon života, u dobu nakon doba, zauvijek.

Kada god čujem stare priče o ljubavi, to je stoljećima star bol, 
Ta stara priča o razdvojenosti ili zajedničkom životu, 
Kao što uvijek gledam iznova u prošlost, na kraju uvijek ti iskrsneš 
Prekrivač sjaja polarne zvijezde koja isijava kroz tamu vremena: 
Postaješ simbol onoga što se pamti zauvijek.

Ti i ja plutamo na ovom mlazu koji dolazi iz izvora 
Srca vremena ljubavi jednog prema drugom. 
Igrali smo uz milijun drugih ljubavnika, dijeleći istu 
Stidljivu dragost zbog sastanka, iste potresne suze rastanka - 
Stara ljubav, ali u obliku koji se rađa i rađa uvijek iznova.

Danas je ta sila pred tvojim nogama, pronašavši svoj kraj u tebi, 
Ljubav čovjeka svih vremena, prošlosti i vječnosti: 
Univerzalna sreća, univerzalna tuga, univerzalni život. 
Sjećanja na sve ljubavi spajaju se s ovom našom ljubavlju - 
I pjesme svih pjesnika, prošlosti i vječnosti.

25.08.2017.

"Srž stvari"

"Cijenim čovjeka koji traga za istinom, ali prezirem onog koji tvrdi da ju je pronašao."

Voltaire

"Demokratija daje prednost izboru nekompetentne većine nad izborom korumpirane manjine."

George Bernard Shaw

25.08.2017.

Jednom je neko rekao:

Čovjek ne bi smio biti toliko otvorenog uma da mu ne ispadne mozak. - iz knjige "Srž stvari"


Stariji postovi

žena zna
<< 11/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
2627282930

MOJI LINKOVI

mail:
sadržaj
Početkom i krajem isheklana vječnost
A onda preseliš
Bajka
Božijim dermanom
Bujrum
Bez kraja
Bijeg
Bliža no ikad
Da zadržim još zehru sna
Djevojčicin san u svijetu odraslih
Juznije nista novije
*** cuvam (...)
*** Da sam (...)
Disem
Dok nas smrt ne rastavi
Dova za esenciju onog sto nismo
Drvo zivota
Enchante
Et tout c'est toi
Hajdemo publiko amateri
Homo homini
Hvala
*** i sta ako (...)
Ja nisam
Jedan
Jer to nisam ja
*** jos uvijek (...)
Kandzama vremena fetus zove
Kojeg cutim
kratka je nit pocinka
La ilahe ilallah
Laku noc
Lambada tvojih kaplji
Lopoc
Lucifer luci venit cornicem homini fit
Ljiljan
"Ljubav"
Majka
Mrezama slobodna se radjam
Mrvice na putu ka tebi ptice su pojele
Nazdravimo
*** Ne mogu da pisem (...)
Ne zelim da pisem
Nebo nad Berlinom
*** Necu ti traziti (...)
Nemoj
Nesto bih vas zamolila...
Nikad
Utihnucem zelje
Djetetu od djeteta
Pogresna opklada
Nevinosti u ocima zapisanoj
Bivstvovanje tobom
Zivot bez zivota
Zena
*** znam da si tu (...)
Zar sada?
Zaboravi
Wicked game
VR.
*** volis (...)
Ulicna svjetiljka
Ukradena mladost
Tren
Tragom vlastite misli
Ti postojis
Tek toliko
Tebi, kojeg nisam voljela
tako cesto prave ljude zamijenimo pogresnim izborima...
Spektar
Slagalica
Sat budilnik na kraju je stola
Sarajevska
San
Sa stapom u izboranoj ruci
S cetvrt vijeka u dzepu
rijecju...glasom...dahom...
Retiens-moi
Razlivene boje u zlatnom ramu
Ravnoteza
Ravnodusnost u raljama erosa
Prokletstvo uspavanosti jos dolinom tumara
Prnjice u kandzice
Pocetkom i krajem isheklana vjecnost
*** Pitas me (...)
Pathetique
Otrov kroz ljudske puzavice
On laisse aller le temps
Odvise ljudsko
Odvise cudno
Ocuti
Nutrine na policama
Noc te mojom kraljicom krunise

Neotudjiv dio
Neotkidiv dio mene je muzika. Neki od onih koje volim su:

Boris Novkovic, posebno
"U dobru i zlu"
"Ajša"
"Mi smo jači i od sudbine"
"Šta je sa princezom moje vrele mladosti"
"Emily" - izuzetno draga
Olivia Newton John, pa cini mi se sve od nje :)
Kelly Family, posebno
"Nanana"
"Mama"
"An angel"
"I can't help myself"
Roxette, posebno
"Listen to your heart"
"It must have been love"
"Spending my time"...
Cindy Lauper, posebno
"I drove all night"
"Girls just wanna have fun"
"Time after time"
"True colors"
Celin Dion, posebno
"Because you loved me"
"Think twice"
"All by myself"
"The Power of Love"
"It's all coming back to me"...
Severina
"Nedostajes mi"
"Tvoja prva djevojka"
"To je moja stvar"
"Broš"
"Pogled ispod obrva"
"Poželi me"
"Prijateljice"
"Dalmatinka"...
Oliver Dragojević
"Magdalena"
"Cesarica"
"Žuto lišće ljubavi"
"Dženi"...
Kemal Monteno
"Pismo prijatelju"
"Sarajevo, ljubavi moja"
"Nije htjela"
MAGAZIN
"Kako sam te voljela"
"Tri sam ti zime šaptala ime"
"Ti si želja mog života"
"Ginem"
"Minut srca tvog"
...
Roy Orbison
"Love hurts"
"It's over"
"In dreams"
"Goodnight"
"Pretty Woman"
Zana:
"Vejte snegovi"
"Dodirni mi kolena"
"Rukuju se rukuju"
"Ozenices s ti"
Piloti i Kiki Lesandrić
sve :)
Oliver Mandić
"Odlazim a volim te"
i jos poneka...
...

BROJAČ POSJETA
185421

Powered by Blogger.ba