žena zna

"Domovine iz kojih smo izašli nalikuju na zakletve koje smo položili kao djeca. Možda više ne vjerujemo u njih, možda čak više i ne razmišljamo pretjerano o njima, ali one nam i dalje vežu jezik. To su skrivene tajne, progutani odgovori, neizrečene boli, nanovo otvorene stare rane, nezaboravljene prve ljubavi. Iako bismo možda stvarno trebali napustiti svoje domovine, jer sam Bog zna da nam ih je pun kufer, da nam je dosta njihovih gluposti i apsurda i neprijateljske nastrojenosti i okrutnosti, istina je da nas one nikad ne napuštaju. One su sjene koje nas prate na sve četiri strane svijeta, ponekad idu ispred nas, ponekad kaskaju za nama, ali nikada nisu predaleko. Zato, čak i dugo nakon naših migracija i preseljenja, ako pažljivo slušate, još uvijek možete otkriti tragove naših domovina u našim slomljenim naglascima, poluosmijesima, neugodnim tišinama."

Da smo mi bili mi
I da je nasa prica postala bajka
A ne holivudski sinopsis
Sa zavrsetkom dokumentarca
u produkciji al jazeere balkans
Citali bismo beskrajnu pricu Mihaela Endea
Nasoj djeci
Pametnoj i lijepoj i na mamu i na tatu
Rasplesanoj s mamom
Pronicljivoj s tatom,
Ovako smo samo nas dvoje postali
I ostali dva lika u beskrajnoj prici
Koja su se jednom nasla
A potom razisla da se traze u bespucima
Daleko jedno od drugog
Jer samo tako zivimo zajedno
Snovideci zivot kakav nije
Citajuci djeci koja nisu rodjena
Pricajuci pricu cutke bez rijeci i bez publike.

Išaret vazda bio dosta

Mislila sam da sada konačno imam dovoljno godina

da znam ko su prijatelji, poznanici i neznanci

a  eto desi se i nakon desetljeća da još uvijek

se pojavi poneko kome daruješ srce na dlanu

otvoriš dušu kao vrata kuće u nedjelju u podne

za topli napitak, slatkiše i šoljicu toplih riječi

a ostaneš nedorečen, pomalo izgubljen

s nekim čudnim i nejasnim talogom na dnu šoljice

pa ne znaš jel to znači sutra bez onog danas u podne

i bez smijeha, tuge i ljutnje na slikama onog juče

jer juče bijah mlađa i s više vjere u čovjeka

a danas starija s jednim čovjekom manje

što od prijatelja neznanac postade

u vremenu tišine bez poziva i pisma

išareta da nisi prijatelj kad vjerovah da jesi

i da nisam prijatelj kad vjerovah da ja tebi jesam.

U tišini od tebe do mene progovori tvoj osmijeh

u sjećanju tako živo i glasno da se i sama nasmijem

kao da si tu isprepletenih prstiju s mojima

i poljupcima nježnim i strasnim u isto vrijeme

bez početka i kraja od trenutka kada si zatvorio oči

i zanijemio pred ovim svijetom gdje smo se voljeli

tiho i najtiše za druge

glasno i strasno u našem dijelu svemira

pod zvijezdama usnulog ljetnog neba

pod pahuljama utihnule zime.

Još jedna takva proviruje među jelama Trebevića

gdje smo se voljeli kao djeca u šetnji na školskom odmoru

I znam da nisi tu, znam da me više ne možeš zagrliti

znam da se nećeš javiti u nekom zaboravljenom jutarnjem satu

da kažeš da ti nedostajem i da baš tada misliš na mene

Ali svejedno te osjećam po sabahu i akšamu

kao da me gledaš i govoriš da još uvijek svijet gledam kroz ružičaste naočale

onako djetinje, nevino i pomalo naivno

vjerujući u ljubav nakon jednog ugašenog života

nakon vječne šutnje

nakon smrti,

tvoje.

Sanjala sam tvoje poljupce
U noci nove godine
Sanjala sam poljsko cvijece
I buket za sebe u bijelom
Dok me krades s gradskog trga
Gdje stare zene prodaju najljepse cvijece
Sanjala sam tvoje poljupce
Nakon jednog potrosenog zivota
Pola tvog i pola mog
Pitala se zar je jedan cijeli zivot morao oteci
Za tvoj svezanj hrabrosti
A opet
Bila sretna kao dijete koje doceka
Svoju nagradu poslije vrijednog rada
Zeljela sam te samo povesti za ruku
U to pola zivota sto nam je ostalo
U prerije i livade s poljskim cvijecem
Da mirisemo zivot
I ljubimo se kao djeca
Za sve izgubljene godine
Skrivene u nekim mudrolijama
Kukavicki razmijenjenim
U vremenu sto nam se smijalo u lice
Kad god smo bili previse mudri
Za jedno iskreno volim te....

Eto budalice, volim te, i na javi, ne samo u snu pod poljupcima...

Ljubavi,
Ja sanjam neke druge snove
Drugacije od tvojih
Volim jos i neke druge gradove
Od ovog u kojem te zavoljeh
Ljubim strascu neotkrivenom
I meni samoj
Pa kako onda da znas
Kako i koliko volim
I jos obecas svoju ljubav
I u danima jos nedosanjanim?

Sada kada vise nisi tu
Toliko je opipljiva stvarnost u kojoj ti
Istovremeno nisam pripadala i nisi bio moj
I koliko smo bili mi,
To nesto neizrecivo drugacije i ljepse
Od svega drugog tako stvarnog.
I koliko god su te dvije nepomirljive stvarnosti
Tu i tako blizu srca i razuma
Toliko je nestvarno
Da ti vise zaista nisi tu
Da nece stici nijedna tvoja poruka
Da se necemo pogledima
Ispricati, izgrliti, izljubiti i isplakati
I da necu cuti tvoj glas
Kroz vazduh od tebe do mene
Kroz zicu od tvog do mog telefona.
A od svega toga zgusnutog u ovom srcu
I dusi sto tvoju pjesmom drugdje ispraca
Najtezom se cini ova tisina
Ova sutnja kojom cu te ispratiti
Jer ti, zapravo, nikad nisi bio moj
I ja nikada nisam bila tvoja
A pripadali smo jedno drugom
Vise od svih tudjih suza ostavljenih za tobom
U ovom procjepu tuge
Tihom i dubokom
Za tobom,
Dragi...

Postoje rijeci da kazes da nekog volis
Ili da si ljut, tuzan, neraspolozen
Postoji hiljadu i jedan izraz
I jos toliko osjecaja koje bih mogla
Reci, opisati ili mozda naslikati.
Ali ne postoji bas nista
Sto progovara o bezdanu u covjeku
Kad drugog covjeka izgubi
I kad pokusam zaustiti
Nesto se zakovitla i stegne
U stomaku u grlu
U svim onim cakrama
Odgovornim za fizicki i psihicki bol
I ne mogu da progovorim
Ja koja sam ti toliko puta pisala
Tebi koji si toliko puta
S odusevljenjem moje rijeci citao
Jer ne postoji ni rijec ni nota ni boja
Da oslika tvoj odlazak
Tvoje vjecno odsustvo
I rastanak s ovim svijetom
Tako krhkim i nebitnim...
Molim za tvoju dusu da bude dobro
I bolje nego ovdje
Da pronadje ono sto nije nalazila
Kada smo se dopisivali ili pili zeleni caj
Ili jednostavno gledali zalazak sunca.
To je bio prvi put da zajedno cekamo aksam
Nisam znala da je posljednji.
I nikad ne znas. Nista. Bas nista.
Kao sto ne znam sta da ti kazem
Da ti olaksam
I sebi objasnim
Da vise nisi tu.
Gledacu veceras u zalazak sunca
Noseci te u mislima na pocinak
Da ti zazelim posljednju laku noc
I da ti kazem da i ti meni falis
Uvijek.

U teškom zdravstvenom stanju dočekujem Bajram, bez roditelja koji su na putu. Praktično sama. U krevetu. Poruke na viberu se nižu jedna za drugom, neko cvijeće, munare i kandilji uz lijepe želje. Za sve ove bajramske dane uživanja i blagodati s porodicom i prijateljima, nijedna, ama baš nijedna od tih prijateljica nije rekla, napisala ili pomislila da upita kako sam i dođe i obiđe onog u nuždi, bolesnog i samog. A valjda je to smisao bajrama. Unijeti radost u nečiji život bar na trenutak, nasmiješiti se, progovoriti onako ljudski, od srca. Ali jok. E to je nama emancipacija donijela, feminizam ustoličio, borbu za "ja" u svakoj od tih žena, stavljanje sebe i svoga na prvo mjesto, a zajednica, komšiluk i prijateljstvo su usputni aksesorajzi. I ne, ne treba meni pola kile kahve, ni šećer kocka, ni sok, samo nijjet da želiš biti čovjek u 21. stoljeću. Ono čega više nema.

Kažu da zaboraviš i uroniš u mir i neki novi početak

ali ne možeš pobjeći od onog što ti se ureže u sjećanje

i važnije i trajnije od toga,

ureže se duboko pod kožu i ostane na duši

da živi dalje od sjećanja.

Ne možeš zaboraviti bol, prkos i inat

ono nešto iskonsko u čovjeku

što tjera na preživljavanje i više od toga

što rađa ponos i borbu da čovjek ostane čovjek

u svom dostojanstvu i hrabrosti pored nečovjeka

u ljudskom tijelu.

Pitaju me često otkud mi elan, energija i entuzijazam

da se borim u miru, da radim i budem bolja

u onom što činim, mislim i osjećam.

A ne znaju ili zaborave da i ja bijah

dijete rata koje zna za borbu čovjeka

da ostane živ, da ostane priseban, da ostane human

kad nehumanost u svakoj granati, bombi i geleru

pokazuje sve suprotno od toga.

Naučiš da bez ičega imaš sve

jer imati se ne mjeri novcima i titulama

imati se mjeri srcem, dušom i voljom

da pobijediš sebe u svojim strahovima

i s takvom pobjedom da osvojiš svijet

osmijehom, znanjem, ambicijom, snagom duha i uma.

Nisu ubili dijete kad su to činili glađu, strahom, nasiljem

Neće ubiti čovjeka u meni zaboravom, strahom, nepravdom, lažima.

Dijete koje je preživjelo rat

Preživjeće i sve čim nečovjek u miru

pokušava napraviti što u ratu uspio nije.

Napisaću stihove kad se zavjetujem ćutnjom

o ljubavi što iz straha od sebe same

zažmurila je kao kad se na počinak krene

zažmurila i zaćutila i nestala brže

no što se otkrila pod velom stida

Napisaću stihove kad se zavjetujem ćutnjom

o jednom putovanju od sebe do tebe

gdje ugledah previše istih lica

i pogleda u kojima tražih ono jedno bezvremeno

da ponesem na put od tebe do sebe

da osvijetli noć u kojoj budeš daleko

da osvijetli dan u kojem budeš preblizu

u sjećanju na ono o čemu se zavjetovah na ćutnju

Napisaću stihove kao kad se slika slika

da zapečati trenutak na trenutak vječan na bijelom zidu

gdje uranjaš poput vremeplovca u čudo postojanja

kad sreća je bila stvarna i opipljiva

baršunasta i mirisala na južno voće zaboravljenih snova.

Eto zato ću napisati stihove kad se zavjetujem na ćutnju

kao odgovor na zaborav u procjepu prostora i vremena

od pogleda koji pamtim do ćutnje glasnije od srca što voli kad ne smije da voli.

Nisam znala da klarinet moze zvucati ovako seksi!

Volim te.

Kad sam s tobom, srce mi jače udara

A duša se smiri

Pa bih samo da te gledam

Kao prvi i posljednji put

Kao da te nikad prije vidio nisam

I nikad više neću

Gledao bih te snenu i nježnu i tražio tvoj pogled

da u njemu nestanem od svega ovog svijeta

izgubio bih se u tvom pogledu

da me više niko nikad ne nađe

a ti uporno skrivaš pogled

pomalo stidljivo pomalo ženski dovitljivo

kao da mi baš pogledom srce želiš iščupati

jer samo tebe traži i noću i danju zove

i znam da ti to znaš

znam

jer znaš i osjećaš koliko nedostaješ kad nisi tu

pa taj jedan put kad te ugledam

taj jedan put kad si samo moja

ja bih samo da te gledam

Kao prvi i posljednji put

Kao da te nikad prije vidio nisam

I nikad više neću

jer kad sam s tobom, srce mi jače udara

A duša se smiri

uz tebe koju volim.