žena zna

Pravi ljudi u pogrešno vrijeme...

Jedva čekam dan kada će život napokon imati smisla, kada ćemo uspjeti vidjeti svijetlu stranu svake tragedije, kada ćemo naučiti lekcije iz svake pogreške i kada ćemo razumjeti zašto nam srce mora biti slomljeno nekoliko puta da bismo dopustili ljubavi da u njega uđe.

Jedva čekam dan kada ćemo razumjeti zašto upoznajemo prave ljude u pogrešno vrijeme ili pogrešne ljude u pravo vrijeme i zašto se naši životi nisu uskladili da nas spoje.

Pitam se je li to zato što su oni jednostavno pogrešni za nas ili zato što još moramo rasti i suđeno nam je biti s nekime tko će razumjeti osobu koja postajemo, a ne osobu koja smo bili?

Jedva čekam dan kada ćemo razumjeti lekcije koje se kriju iza svake poteškoće. Zašto smo se toliko mučili da postanemo uspješni, da pronađemo ljubav, da ostvarimo svoje snove i zašto smo izgubili ljude koji su nam značili sve na svijetu? Pitam se jesu li nam ove lekcije trebale pomoći da više cijenimo život i osjetimo tuđu bol ili smo samo trebali naučiti da nema života bez patnje?

Jedva čekam dan kad ćemo razumjeti zašto smo se morali mrziti da bismo se voljeli, zašto smo sami sebe morali uništiti da bismo se ponovno izgradili i zašto smo morali krenuti ispočetka tik do cilja. Pitam se tko nas je spasio ili nadahnuo da sami sebe spasimo?

Pitam se je li nam suđeno da se ponovno rodimo nekoliko puta kako bismo naučili istinski živjeti? Želim znati što nas je potaknulo na promjenu i kako to da više ne možemo prepoznati osobu koja smo bili.

Jedva čekam dan kada ćemo razumjeti zašto se uporno zaljubljujemo u pogrešne osobe, zašto ne možemo zaboraviti one koji su nas povrijedili i zašto im ponekad još uvijek možemo oprostiti i primiti ih ponovno u svoj život. Želim znati kako rade naša srca, kako funkcioniraju, kako nas navode da činimo stvari koje nikada ne bismo i vode nas na mjesta na kojima znamo da ne smijemo biti?

Zanima me zašto ga slušamo, zašto ga slijepo slijedimo, kao da nas nikada prije nije navelo da se izgubimo? Zašto mu vjerujemo čak i nakon što je bilo slomljeno i zašto ga i dalje tražimo savjete kada nam stalno daje pogrešne odgovore? Pitam se hoće li doći dan kad ćemo ga prestati slušati i hoćemo li bez njega uopće živjeti?

Jedva čekam...

Kažu da se sve događa s razlogom i ja u to doista vjerujem, ali isto tako želim znati koji je razlog iza toga i zašto smo baš mi izabrani. Zašto se neki razlozi stalno ponavljaju, a neki nas još više zbunjuju? Želim razumjeti zašto prolazimo određene stvari, koja se poruka iza njih krije i što će biti ako nikada ne reagiramo na nju? Što ako je igroniramo i nastavimo sa životom? Što će se tada dogoditi? Hoće li se naši životi izgubiti u prijevodu?

Jedva čekam dan kada će život imati smisla – ponekad znam zašto su se određene stvari dogodile, a ponekad nisam sigurna, ali znam da ćemo jednom nekako povezati točkice i dovršiti zagonetku. Do tada, moramo naučiti kako živjeti ne pokušavajući razumjeti život i naučiti prihvatiti njegovu ironiju i neizvjesnost. U suprotnom ćemo izgubiti zdrav razum pokušavajući pronaći njegov smisao.

Juče sam sjedila nekih 90tak minuta u društvu srednjoškolskih profesorica prirodnih nauka. Dakle, dvije su ključne činjenice ovdje: srednjoškolske profesorice (nastavni kadar kao stub društva za generacije koje dolaze bla bla) i prirodne nauke (bez podcjenjivanja društvenih nauka, sportskih/fizičkih itd).

U tih 90tak minuta nisam čula ništa pametno. Nijednu preporuku za dobar film, knjigu, izložbu, restoran, cafe, mjesto za izlet ili bilo šta slično. Ali sam saznala mnogo toga o drugim profesorima, o drugim školama, roditeljima, djeci itd. I naravno, neizostavnu priču o djeci i svemu što ide uz to. Nakon malog uvida u moje životne aktivnosti, budući da ih ima toliko, a ne izgledam kao vreća krompira, uslijedilo je neizostavno balkansko pitanje: a jesi li udata?

Nakon toga pitanja slijedi imaš li djece, nakon kojeg, ako je odgovor da, imam jedno, slijedi hoće li biti drugo itd...

Već na prvom pitanju su mi se upalile sve lampice pa sam morala reći da ne mislim da ženu definiše činjenica da li je udata i da li ima djecu. Jeste, priroda joj je dodijelila počasnu ulogu majke, da nosi plod, kasnije bebu u sebi devet mjeseci, i počastila ju je tim čudom rađanja, odnosno donošenja novog života na ovaj crapy world. Ali to i dalje ne znači da je žena samo to, ili da je ništa ako je sve drugo osim toga. Šta je sa onim ženama koje usvoje djecu, jesu li one manje majke? Jesu li one manje žene? Jesu li one manje ljudsko biće?

Nakon mog govora, i nekih drugih tema, i vjerovatno sabiranja ono malo misaonih ćelija što je ostalo za intelektualni rad, a ne bavljenje mahalom, slijedi konstatacija: Pa možeš dok djeca ne dođu. A onda slijedi pompezni samojačajući i samoohrabrujući govor: Ja bogami jedva čekam kući da dođem i sa svojom Sarom da budem. Ništa drugo na svijetu ne bih radila. A onda dalje slijede bek vokali sa svojim iskustvima i "utom" se rastajemo jer se trči na roditeljske sastanke.

I čovjek bi rekao kako su to divne posvećene profesorice koje s mnogo ljubavi, pažnje i znanja pristupaju svojim učenicima, jer i same su MAJKE, ali kroz razgovor o nastavi, budući da pored svih drugih poslova i aktivnosti, eto pomalo i predajem, nakon moje konstatacije da bih to radila i za nula KM, i da sam to nastavila raditi i nakon što mi nisu platili za pola godine što sam radila, odgovor je "ko se još trudi da ikog ičemu nauči hahaha". Zatim su uslijedile replike tipa "Ma ja bogami uvijek odem u ovu neku lijevu školu, i ne moram ih ništa učiti ni predavati hahah"; "Ma vrtiš bona s=vt i V=s/t čitavo polugodište i boli te briga hahaha" itd itd itd...

I tako, tek kroz te povremene razgovore i susrete sa stvarnim ljudima iz stvarnog bosanskohercegovačkog života vidim koliko je vremena istruhlo u ovoj mrtvaji. A istruhlo je zbog i od ljudi. I tako se vraćam u svoj mali svijet, u svoje knjige, umjetnost, odlazim u Bon Appetit na Creme brulee i mislim o tome čemu bih sve željela svoje dijete naučiti dok se pripremam za novu školsku godinu, nove programe i novu djecu i studente koji dolaze, još se nadam, da nešto nauče i da ih nečemu naučim...

Čini mi se da sam te morao voljeti na bezbroj načina, bezbroj puta, 
U životu nakon života, u dobu nakon doba, zauvijek. 
Moje opčinjeno srce je napravilo i iznova stvorilo ogrlicu pjesama 
Primi je kao dar i nosi oko vrata na svoje različite načine 
U životu nakon života, u dobu nakon doba, zauvijek.

Kada god čujem stare priče o ljubavi, to je stoljećima star bol, 
Ta stara priča o razdvojenosti ili zajedničkom životu, 
Kao što uvijek gledam iznova u prošlost, na kraju uvijek ti iskrsneš 
Prekrivač sjaja polarne zvijezde koja isijava kroz tamu vremena: 
Postaješ simbol onoga što se pamti zauvijek.

Ti i ja plutamo na ovom mlazu koji dolazi iz izvora 
Srca vremena ljubavi jednog prema drugom. 
Igrali smo uz milijun drugih ljubavnika, dijeleći istu 
Stidljivu dragost zbog sastanka, iste potresne suze rastanka - 
Stara ljubav, ali u obliku koji se rađa i rađa uvijek iznova.

Danas je ta sila pred tvojim nogama, pronašavši svoj kraj u tebi, 
Ljubav čovjeka svih vremena, prošlosti i vječnosti: 
Univerzalna sreća, univerzalna tuga, univerzalni život. 
Sjećanja na sve ljubavi spajaju se s ovom našom ljubavlju - 
I pjesme svih pjesnika, prošlosti i vječnosti.

"Cijenim čovjeka koji traga za istinom, ali prezirem onog koji tvrdi da ju je pronašao."

Voltaire

"Demokratija daje prednost izboru nekompetentne većine nad izborom korumpirane manjine."

George Bernard Shaw

Čovjek ne bi smio biti toliko otvorenog uma da mu ne ispadne mozak. - iz knjige "Srž stvari"

“Udati se i imati djecu nije normalno, ali je vrlo uobičajeno.”

Petronella Wyatt

"Svaka žena rođena s velikim darom u šesnaestom stoljeću sigurno poludjela, ustrijelila se ili okončala svoje dane u nekoj osamljenoj kućici na kraju sela, napola vještica a napola čarobnica, kao predmet poruge i zazora cijeloga sela"

Virginia Woolf

"Uznemirujuće emocije su pravi izvor nemoralnog ponašanja."

Dalaj-lama

"Da biste naučili nešto o sebi, da biste spoznali sebe, morate da posmatrate sa svježinom, sa slobodom. Ne možete ništa naučiti o sebi ako samo sakupljate znanje, jer to znači da posmatrate sebe u terminima onoga što ste naučili od nekog učitelja, iz neke knjige ili iz ličnog iskustva. To “ja” je neobičan entitet, to je kompleks, vitalna stvar, nevjerovatno živa, u neprekidnoj promjeni, koja prolazi kroz svakojaka iskustva. To je vrtlog ogromne energije i nema nikoga ko bi vas mogao naučiti nečemu. To je prva stvar koju treba da shvatite. Kada to jednom razumijete, kad zaista vidite pravu istinu, već ste se oslobodili teškog tereta – prestali ste da tragate za nekim ko će vam reći šta da radite. Tada počinjete da osjećate prve nagovještaje ovog izuzetnog mirisa slobode."

"Dokle god ima brakova bez ljubavi, bit će i ljubavi bez brakova."

In Praise of Learning

Study from bottom up,
for you who will take the leadership,
it is not too late!
Study the ABC; it is not enough.
but study it!
Do not become discouraged, begin! You must know everything!
You must prepare to take command,now!
Study, man in exile!
Study. man in the prison!
Study, wife in your kitchen!
Study, old-age pensioner!
You must prepare to take command now!
Locate yourself a school, homeless folk!
Go search some knowledge, you who freeze!
You who starve, reach for a book: it will be a weapon.
You must prepare to take command now.
Don’t be afraid to question, comrades!
Never believe on faith.
see for yourself!
What you yourself don’t learn
you don’t know.
Question the reckoning
you yourself must pay it
Set down your finger on each small item. asking:
where do you get this?
You must prepare to take command now!

„All that evil needs to triumph is the silence of good men“

(„Sve što je zlu potrebno za trijumf jeste ćutanje dobrog čovjeka“)

"Science is for those who learn; poetry, for those who know."

Joseph Roux in Meditations of a Parish Priest, part 1, number 71 (1886)

"Rat je teror bogatih, teror je rat siromašnih."

"The aim of science is to make difficult things understandable in a simpler way; the aim of poetry is to state simple things in an incomprehensible way. The two are incompatible."

Paul Dirac

"Živeti u Nemačkoj tokom internet revolucije isto je kao živeti u 19. veku u Lisabonu. Prijatni uslovi za život, ali daleko od svetskih tokova i industrijske revolucije."

"Ljudi poput tebe i mene nikad ne ostare. Mi nikada ne prestajemo da stojimo kao radoznala djeca pred velikom misterijom u kojoj smo rođeni."

Albert Einstein