žena zna

čovjek čovjeka znanjem oplemeniti ne može

01.12.2018.

Ljubav za ovaj i onaj život

U proteklih nekoliko dana bila sam s različitim ljudima na terenskom poslu. Uz to je uobičajeno i ostajati do kasno u noć i završavati nezavršene poslove u toku dana i sl. I kroz te duge sastanke i druženja, ljudi se zbliže i bolje upoznaju.

Upoznah čovjeka od šezdesetak godina, "pred penziju" čija žena je 100%tni invalid. U kolicima je uvijek. A on je s njom uvijek i pomaže joj u svemu. Oni idu na "igranke" uz muziku 60tih koju najviše vole, putuju i uživaju. On je taj koji preuređuje kuću da bi njoj bilo lakše, koji ide u drugu državu da nabavi posebnu pasminu da bi njihova unukica provodila još više vremena kod njih, da bi joj udovoljili. On kupuje posebno auto u kojem bi se ona osjećala ugodno i u koji mogu stati i invalidska kolica i kofesi sa svim stvarima potrebnim za odlazak na more. I njegov komentar na sve to je "Siguran sam da je obratno, da bi i ona isto (u)činila."

Eto, to je ljubav. To je ono čega danas nema. Toliko je sebičnosti, netolerancije, trke za nebitnim stvarima.

Za drage ljude, u vremenu kad je aerodrom bio "u drugoj dimenziji", znala sam se pojaviti da ih ispratim s malim poklonima pažnje. U vremenu kada je još bila prisutna postratna kriza, s mora bih se vraćala s morskim školjkama i kamenjem koje sam pažljivo danima skupljala i uređivala da bi ih počastila.

Jedino povratno što pamtim u posljednje vrijeme je koncert-žurka i naručena live muzika baš za mene za moj rođendan u ponoć. Bilo je lijepo znati da je neko kome je stalo spremio takvo iznenađenje. Hvala joj za to.

I ne mislim na velike plišane igračke, ni na skupocjene večere i nakit, već na one neke nematerijalne stvari koje zaista znače veliku pažnju i ljubav. I vrijeme i posvećenost.

Zato se divim čovjeku koji svoju nepokretnu ženu nosi na četvrti sprat zgrade bez lifta da bi posjetili svoju kćerku i zeta i unuku. Mlad čovjek od tridesetak godina bi odbio u startu da je svaki puta nosi i rekao bi "de bogati da se nađemo u restoranu/kafiću", ali čovjek koji je šećeraš i ima godina i ne tako dobrog zdravlja, spreman je za svoju ženu i život dati. Jer je to ljubav i za ovaj i onaj život.
26.11.2018.

Još smo živi, zdravi i umni

Kao neko ko je apsolutno apolitičan, i nikad nije bio ni u jednoj političkoj stranci, velik korak je bio otići na osnivačku skupštinu Platforme za progres. Mnogo poštujem i cijenim prof. Hadžikadića, i vjerujem da zaslužuje priliku.

Problemi su nastali pri samom dolasku gdje naše prijave i dolazak nisu registrirali (iako su nam uredno zaprimili sve lične podatke, uključujući i eventualne prethodne političke angažmane, radnu historiju i sl). Samim neregistrovanjem našeg prisustva, nismo imali priliku pročitati i upoznati se s načinom rada Platforme, kao ni sa akterima koji je predstavljaju. Ali, propusti se dešavaju, dajmo priliku u nastavku.

U nastavku kreće otvaranje Skupštine riječima uvodničarke koja nabraja "konstitutivna imena" umjesto svog vlastitog jer tobože predstavlja "sve nas". Jedno je predstavljati sve ljude, a drugo je negirati vlastiti identitet. Ne mislim da čovjek treba bježati od onog što jeste da bi bio sve ono što  nije i ne može biti u jednom te istom trenutku. Kvantna mehanika jednostavno ne radi u makrosvijetu.

Zvijezda večeri koja je trebala "da zagrije atmosferu" i "odobrovolji" prisutne je mladi 21-godišnji student Elektrotehničkog fakulteta u Beču. Osoba koja nam 15tak minuta drži govor o tome šta i kako trebamo poduzeti mi u BiH, kako da svojim ostankom u BiH napravimo bolju atmosferu i kako će nam jedino znanje "izvana" pomoći da progledamo.

Problem koji je ovdje prisutan je da osoba koja je napustila BiH i ne misli se vraćati drži govor nama koji smo tu i, nećete vjerovati, trudimo se i pokušavamo svaki dan napraviti nešto bolje, o tome kako da progledamo i da nam bude bolje.

Da odmah raščistimo: nemam ništa protiv dijaspore, dapače, zahvalna sam ljudima koji su otišli i trude se povezati se s ljudima U BOSNI I HERCEGOVINI priznajući njihov trud, rad i zalaganje koje mora biti desetostruko veće nego ono uloženo u inostranom okruženju. Zahvalna sam rijetkim ljudima u inostranstvu kojima se mogu obratiti za pomoć u vezi s nabavkom opreme i literature za izgradnju vlastite ličnosti i svih onih mladih ljudi sa kojima radim u Bosni i Hercegovini da bi sutra bili bolji ljudi. Sretna sam da imam rodbinu i prijatelje koji mi mogu pomoći na daljinski.

Ali, to što je stanje u zemlji alarmantno, to što vlada korupcija i mnogi drugi problemi, to ne znači da ama baš niko u Bosni i Hercegovini "ne valja", i da baš niko ne umije biti dobar i uspješan. Kada sam čula tog mladog čovjeka s mjestom boravka u Beču, pomislila sam na najmanje jednog svog studenta koji je jednako, ako ne i uspješniji od njega, a s mjestom prebivališta u BiH. Koji je putovao po Evropi, iskoristio blagodati Erasmusa i mnoih drugih projekata i oplemenio se i poznavanjem stranih jezika, i razvijajući se u profesionalnom smislu kao inžinjer, i društveno kroz aktivnosti o kojima drugi mogu sanjati, kao što su profesionalno ronjenje, penjanje i dr.

Kada je još jedna mlada osoba izašla da nam se predstavi s ponosom govoreći da je magistar ekonomije i da govori ČAK dva strana jezika, pomislila sam na osobu u BiH koja ima dva završena fakulteta, dva magistarska, 6 stranih jezika i tri knjige.

I tako dalje....

Imamo mi u Bosni i Hercegovini itekako uspješnih ljudi. Možda ih ne čujete i ne vidite jer im ne daju, jer ne mogu doći do tog nadri javnog prostora da biste čuli za njih, ali oni postoje. Čine važne stvari u poljima u kojima djeluju, od umjetnosti, nauke do društvenog rada.

Gledajući te mlade ljude kako jedan za drugim se predstavljaju i poručuju da su uspješni i napredni i da će svojim vlastitim uspjehom, trudom i radom učiniti da i nama ostalim bude bolje, a uz sve to slušajući po nekoliko poštapalica, neugodnih pauza i sličnih propusta u javnom nastupu, ne mogah ne pomisliti - zar ih baš niko nije mogao spremiti za taj tako važan javni nastup? Ako već ne znaju i ne umiju sami sastaviti nekoliko rečenica kojima će se u dvije minute predstaviti pred nekoliko hiljada ljudi, onda je ta ista Platforma morala angažovati konsultante ili neke druge stručnjake koji bi te mlade ljude spremili za javni nastup. Koji bi sa njima izvježbali govor, izgovor, verbalnu i neverbalnu komunikaciju s publikom, kao i odnos na sceni.

Pripremajući se za potpuno nevažnu konferenciju, kolege i ja smo se nalazili desetak puta i isprobavali naše govore, snimali se i puštali u eter snimke i zapisivali greške u govoru da bismo ih osvijestili u našem umu i ne ponavljali ubuduće.

Mozda sam ja cjepidlaka, perfekcionista i trazim previse i nemoguce, ali uz sve što radimo mora ići i prezentacija onoga što radimo. Ako smo tehnička lica, to ne znači da je dozvoljeno biti nepismen i ne poznavati jezik, ako smo humanisti, to ne znači da Njutn i Ajnštajn trebaju biti španska sela za nas. Ako smo pravna lica, to ne znači da ne trebamo znati množiti u glavi dalje od dvocifrenih brojeva.

Javna ličnost koja pretenduje da nekog ili nešto predstavlja, mora biti na određenom nivou znanja po svim parametrima. Renesansni ljudi su izumrli i niko ne govori o novom Da Vinciju, ali osnove se moraju poznavati, a posebno znati predstaviti sebe i ono što neko jeste da bi mogao predstavljati nekoga ili neke druge.
22.11.2018.

Čitaj!

Naiđoh na link s televizijskim prilogom o događaju koji će se održati u BiH u narednim danima. I za tv prilog, intervjuisani su određeni profesori, studenti, asistenti, doktori nauka, inžinjeri i slično. Međutim, već nakon prvog intervjua je postalo mučno to slušati i gledati. Zbog čega? Najprije zbog artikulacije. Ili zbog odsustva artikulacije. Jedno je biti "šaner" i "kulirati" i praviti se važan među učenicama završnih godina u sarajevskoj gimnaziji, a sasvim nešto drugo davati intervju za televiziju. Tu nema prostora za gutanje slova (i samoglasnika i suglasnika jednako), gledanje u novinarku niže od njenih očiju itd. Ne može se reći "iz cijelih krajeva BiH", jer ne postoje "necijeli" krajevi Bosne i Hercegovine. Takođe, pri navođenju gradova, ako se pokušava u jednakom broju spomenuti broj gradova iz Federacije BiH i iz Republike Srpske, onda se ne može reći, nakon nabrajanja svih gradova, "čak i iz Prijedora". Po čemu je Prijedor značajniji od Banja Luke, Teslića, Tuzle, Zenice ili Stoca?

Kad sam imala 13 godina, prvi put sam predala knjigu pjesama na recenziju. To je bilo u vrijeme kada je u BiH još bilo kvalitetnih ljudi koji se ne boje reći svoje mišljenje, i kada je kvalitet, istinski kvalitet, nalazio svoj put do mjesta koje mu pripada.
Ferida Duraković mi je napisala recenziju, ili bolje reći kritiku, u kojoj me nimalo nije štedila. Kritika me je mnogo pogodila. I danas je pamtim, čini mi se svaku riječ. Dvije pune stranice A4 su bile svrsishodne, detaljne i s mnogo konstruktivne kritike. Suština napisanog je bila: Čitaj! I u zadnjoj rečenici kritike je napisala tu istu riječ tri puta: Čitaj, čitaj, čitaj! Tako je završila svoj komentar na moju početničku zbirku poezije.

Tad me je sve to mnogo pogodilo. Bila sam ponosna na ono što sam radila i uradila, a onda sam dobila takvu kritiku. No, u godinama koje su uslijedile, ta je kritika bila nešto najbolje što mi se desilo. Mnogo sam čitala, i čitanje me je oplemenilo, produhovilo, učinilo boljom osobom, proširilo vidike, učinilo moj svijet mnogo većim od 7 kontinenata i 8 planeta Sunčevog sistema.

Želim reći da je čitanje kao hobi ili povremena aktivnost jedna od najvažnijih stvari koje ispunjavaju nečiji život, neovisno o tome da li je čovjek nobelovac ili komunalac.

Uspjeh se ne mjeri brojem "prekucanih" zbirki zadataka, ni brojem petica, ni brojem članaka, ni javnih pojavljivanja. Uspjeh je mnogo širi i veći pojam od površne "milenijumske predstave".

Stoga, molim Vas, ko god bili, čime god se bavili, koliko god godina imali, čitajte, čitajte mnogo, čitajte na svim jezicima koje govorite, kad god imate priliku za to. A kad nemate, stvorite je sami sebi. Jer nerijetko prilike smo prinuđeni sami sebi stvarati, i izboriti se za svoj komad plavog neba.
13.11.2018.

Prijatelju koji to nisi

Ti nisi moj prijatelj
Baš kao što ni ja nisam tvoja prijateljica
Ti ne znaš moje noći
Ni besciljne dane
Baš kao što ni ja ne znam tvoje borbe
Za komad tuđeg neba
I što je najtužnije
Pa mi nikada i nismo bili prijatelji
Tek poznanici koji su imali slične teme
Tek vršnjaci dovoljno obrazovani i učtivi
Da se prijateljski nasmiješe jedno drugom
Počaste i vide
I primijene po nekoliko naučenih manira
Pri svakom susretu.
Imamo dovoljno godina za poznavanje istine
Za otvorenost samih pred sobom
I previše godina za novi početak
Dvoje starih poznanika.
Znamo se dovoljno dugo i dovoljno dobro
Da znamo da ovo nije dovoljno dobro
Za ono što želimo od drugog
Ono za čim žudimo u pogledu i riječi drugog.
Moj dobri poznaniče,
Hvala ti za ovo poznanstvo
Šo preživjelo je i nadživjelo
Mnoga strastvenija prijateljstva i ljubavi.
Hvala ti za tvoju učtivost i manire
Kojih se uvijek rado sjetim i spomenem.
Ali, budimo iskreni i otvoreni o nama.
Mi nismo prijatelji
I to je uredu.

13.11.2018.

Za uspomenu

Uvijek sam ti s putovanja donosila
Privjeske za ključeve.
S toliko putovanja da ih je postalo
Preteško nositi sa sobom.
I putovanja i privjeske.
I tu noć kad sam odlazila
Na najdalje putovanje
S kartom u jednom smjeru
Imala sam poklon za tebe.
Privjesak u obliku potkovice.
Jer one nose sreću.
Bar tako kaže jedno baltičko vjerovanje.
Samo si rekao hvala
I da ti je žao
Što mi nisi uspio pokazati koliko voliš.
I koliko smo sretni mogli biti.
Pretpostavljam.
Ipak život ispisuje riječi drugačije od sanjanih.
I tako mi u svom sivilu izroni jedan privjesak.
Iz Grčke. S malom metalnom maskom na kraju.
Kao paradigma.
Tebe i mene. Nas. Drugih i drugačijih.
Tako sam ti sve poklonila.
Osim maske na metalnoj uzici.
Osim maske na srcu.
Jer samo pod maskom može da putuje
Od uzdaha jednog krajolika
Do osmijeha nekog drugog neznanog.

05.11.2018.

Nešto je truhlo u državi Bosni....

O užasnim uslovima radima u Bosni i Hercegovini se ne piše u mjeri u kojoj bi trebalo. I ne, nije riječ (samo) o privatnom sektoru već generalno o sektoru rada.

Društvo u Bosni i Hercegovini (date 5.11.2018) je tako iskonstruisano i postavljeno da uništava svaki oblik dobra. I ne radi se više (samo) o sistematičnom postavljanju nesposobnih, neinteligentnih, neobrazovanih ljudi na važne pozicije u društvu, bilo da je riječ o profesoru, ljekaru, policajcu ili političaru. Ne radi se o problemu nacionalizma u BiH. Problemi su mnogo veći i ozbiljniji.

Naše društvo obiluje mandžurijskim kandidatima koji su programirani za destrukciju u svakoj formi. Obrazovanog čovjeka nije dovoljno ne postaviti na adekvatno mjesto ili ukloniti s pripadajućeg mjesta, već se radi na psihičkom uništavanju. Radi se na sveobuhvatnom mentalnom uništenju. Nešto poput mentalnog logora. Ono što nije moglo biti uništeno u ratnom periodu, uništava se na mnogo gori način s dugotrajnijim posljedicama.

Ljudi su konstantno izloženi mobingu svih vrsta u radnom okruženju. Nebitno je da li je žrtva mlađa, starija, žensko, muško. Bitno je šta nosi u sebi i koliko je njen potencijal opasan za bolesno društvo koje se stvara.

Svako s dovoljno pameti u glavi, sposobnosti i vještine u mozgu, optimizma, volje i želje za rad i razvoj; predstavlja problem za društvo koje vlada. Čak više ne navodim sintagmu "vladajuća struktura", jer problem je mnogo širi i opasniji od vladajuće strukture. Problem je podanička mreža sastavljanje od mandžurijskih kandidata koji (ne)svjesno rade na tome. Žive s jedinim ciljem destrukcije.

Kao neko ko je imao pregršt energije, snage, volje, ambicije, elana, znanja, vještine, da nešto učini, da stvori, da oplemeni, na vlastitom primjeru osjetim dugoročne posljedice truleži bosanskog društva.

Uvijek sam govorila - najlakše je otići, ali ne možemo svi otići. Neko mora ostati da se bori. Ali borba protiv vjetrenjača nije borba za dobro, već borba protiv samog sebe. Sa svakim pokušajem da napravim nešto dobro ili bolje u bilo kojem segmentu života u ovoj, nažalost, istruhloj Bosni, samo sam dobila trajne ožiljke da podsjećaju da pravda na ovom svijetu ne postoji, da nas sviju čeka vječni svijet i sud za dobro i loše koje smo napravili.

Voljela bih još preći ovu dunjalučko-bosansku sirat ćupriju i doći u fazu da mi nije stalo, da pustim svo zlo od sebe i da živim svoj život. Kažu da živim život kroz ružičaste naočale. Ako su ovo ružičaste naočale, pitam se koliko je stvarno truhlo i zlo bosansko društvo?
26.10.2018.

Hej, dječače!

Usnih te nakon dugo vremena.

Obradovah ti se u snu kao dugo iščekivanom gostu.

A ti osta dalek i ćutljiv. Drugačiji.

Drugačiji od onog kako te ja pamtim.

A možda je moje sjećanje samo hologram

što živi isuviše stvarno za ono što stvarno jeste.

Ipak, još samo tu se sretnemo.

Pa se poželjeh ispričati s tobom

kao nekad u neke zaustavljene sate

kad mjesec je bio mlad

sa zvijezdama kao lampionima po našim stazama.

Voljela sam te šetnje. Zadržane poglede.

Neujednačene korake pred svim izgovorenim.

Voljela sam čistotu tog nečeg

prekratkog za bilo kakvu etiketu.

I danas mi zamiriše to nešto

kao miris tek pripravljenog jela

prebrzo odnešenog sa stola.

Pa kad i u snu se zadržiš u oblaku ćutnje

kao zavjetovan,

uzdahnem dugo i duboko dok te gledam

drugačijeg, dalekog, nestvarnog.

I probudim se s toliko toga što sam te htjela pitati,

a s tvojim zavjetom ćutnje

ne razlikujući dan od noći

ni tebe dalekog, drugačijeg, nestvarnog.

 

26.10.2018.

Love to love and to be loved!

Kad se izgubila romantika, ljubav, ili vjera u ljubav?

Znam, nije sve uvijek savršeno, pogrešni ljudi nam uđu u život, i mi smo bili pogrešni ljudi za nekoga u nekom trenutku, ali to ne znači da ne postoji overall love i da je nemoguće.

"Ostajem s njom jer nemam ništa bolje. Dok bih našao nekog novog, pitanje je da li bi ta neka nova bila prava, pa dok bi se privikli jedno na drugo i upoznali i tako dalje, prođe mi život."

WTF?

Zar je toliko teško postalo biti van mašinerije onog što svakodnevnica se zove?

"Znaš, ti živiš u svom nekom ružučastom svijetu. Malo izađeš iz njega, prodrma te ponešto što se desi u stvarnom životu, i onda opet nastaviš svoj ružičasti život."

Šta ću, ne bijah nikad jedna od onih s ovog svijeta.

Sjedim sinoć na djevojačkoj večeri, gledam te djevojke s nekim materijalnim idealima u glavama, potrebom da žensko bude "vrat koji okreće glavu kuće (čitaj muškarca) kako njoj odgovara". Zar smo dotle u evoluciji došli? Da se igra na pobjedu ili poraz tako što pobjeda znači preuzeti kormilo i vitlati muškarca?

Mene nisu tako učili. U ljubavi se "ne vitla". U ljubavi se voli. Podržava. Bezrezervno. Do kraja. Do kraja ružičastih snova. U ljubavi se vjeruje. Bezuslovno. U ljubavi se biva pragmatično, ali samo prema vanjskom svijetu, onom pred kojim stoji dvoje, a ne jedno.

A opet, one što "vitlaju" gaze kroz život u full zaštitnoj opremi. A ja u ljetnoj haljini s crvenim djetelinama po njoj, izlazim i pred oluju i na sunčan dan. A šta ću kad volim da volim, volim svoju haljinu i nikad je ne bih zamijenila za vojničko odijelo. Nisam stvorena da budem vojnik već ona s osmijehom, u ružičastoj haljini, sretna zbog svakog novog dana u kojem se probudi živa i zdrava i sretna, a opet sposobna da odnosi pobjede, ne kao vojnik, već kao general!
17.10.2018.

Ljubavnik

Sjetim te se kad vjetar drugačije zavrti lišće u jesenjem vrtlogu
kad ljetna fatamorgana naslika do tad neviđene obrise na cesti
i kad martovsko jutro zamiriše kao u jednom od zaboravljenih života.
I tako, sjetim te se nepozvano i posve slučajno,
ali mi u tom sjećanju ne nedostaješ kao ljubavnik
jer mi to nikada nismo ni bili.
Ipak, sinoć si mi nedostajao kao opijum ovisniku
Nedostajao si mi kao naličje licu misli drugačije od njihove
Nedostajao si mi kao pogled koji se traži u zemlji slijepaca
Nedostajao si mi kao ti s kojim sam se smijala
izgubljenim dušama i pogrešnim sistemima
Fališ ne kao slučajno, već posve prirodno
kao kad otvoriš oči i ugledaš dan.
A onaj koji tako nedostaje
ne može biti ništa drugo
do ljubavnik.
17.10.2018.

KRIVI SMO MI!

Sinoć sam prisustvovala otvorenju naučno-umjetničke izložbe u Sarajevu. Otvorenje je popraćeno govorima uvaženih diplomatskih ekselencija, ali o uvodnim obraćanjem jedne domaće persone.

Govor je bio na engleskom jeziku uz pokušaje zahvale na francuskom jeziku. Slušajući taj uvodni govor, bilo me je stid što sam dio ove države i što me predstavljaju, bar u očima stranaca, osobe poput nje. Govor s prekršenim kodom o pljuvanju vlastite države na jednom takvom događaju, sramotno izgovaranje riječi na engleskom jeziku, uključujući i ime države (Bosnia and Herzegovina), neverbalni govor tijela koji je bio krajnje hostilan, su neki od argumenata zašto ta osoba više nikad ne bi trebala predstavljati Bosnu i Hercegovinu na bilo kojem događaju, a ponajmanje na događajima uz prisustvo delegata Evropske Unije i predstavništava zemalja Evropske Unije i šire.

Bilo mi je tužno primiti pozivnicu za događaj u vlastitoj zemlji od stranaca, a ne od "domaćih" koji me znaju, koji su mi predavali, i s kojima sam studirala. Tužno je biti pozvana da prisustvujem predavanjima na stranom jeziku kao član Cercle Rimbauda, a ne biti pozvana na "domaće događaje" na svom maternjem jeziku.

I za bilo kakvo stanje u državi nisu krivi (samo) političari. Krivi smo mi. Baš kao u Balaševoj pjesmi.

Ali najtužnije od svega je to što mi, u BiH, još uvijek, zaista imamo odličnih ljudi, koji znaju nauku, koji imaju vještine potrebne za javni nastup, i koji znaju nauku!, ali su ušutkani.

Imamo sve to. Nisu svi otišli u Njemačku, Englesku, Ameriku, Italiju, Australiju. Ima nas koji smo još tu i pokušavamo s deset i stotinu puta jačim naporima da se izborimo za nešto, da se nešto radi i gradi. Bar lokalno. Bar tamo gdje nas ne ušutkavaju. Bar tamo gdje nema sveznajućih i svepametnih bez tri čiste u glavi.

I eto, šta ću, ne umijem biti ravnodušna na nepravdu koja ne dolazi od političara već od nas samih.

KRIVI SMO MI.



15.10.2018.

U oktobru

Večeras sam se ušuškala u tvoj šal
i ko po nekom lošem usudu sudbine
jedan odbjegli končić mu uze nevinost
Izađoh s tvojim šalom oko vrata
U jesenje predvečerje u tvoj kraj
Korakom nekog ko stidljivo ponire
U prašnjava sjećanja davnih života
Nađoh se u trolejbusu na tvojoj stanici
S Balaševim stihovima na vozačevom radiju.
Koliko je potrebno da se baš tako poslože
tragovi stariji od onog što postali smo?
S toliko toga tvoga u oktobru
tražila sam tvoj lik na licima neznanim
pod prigušenim svjetlima trolejbusa.
Nisi bio tu.
Kao nijednom u ovom vremenu reinkarnacije.
Ipak je tvoja ruka bila na mom ramenu
kad sam izašla kod tete razapete
i pogledala sam te pravo u oči
kao da nikad nismo s tog mjesta
iskoračili na pute
vijekovima udaljenim
tišinom obavijenim
što sretnu se tek ponekad
kad vjetar malo drugačije puhne
i naslika te bojama lelujalog lišća
u jesen, u oktobar, u pjesmi
napisanoj pod šalom izgubljene nevinosti.
12.10.2018.

Quote

Being brave doesn't mean you're not scared. It just means you do it anyway.

08.10.2018.

:))

08.10.2018.

Moj opijum

Ti si kao opijum uz koji nestaje stvarnost
Vrijeme se zaustavi i ljudi i mjesta
Gube obrise i glasove
Kao vjetrom odnešene
Zaboravljam na neodgovorene poruke, pozive
Zaboravljam datum i mjesto rođenja
I ulicu stanovanja
Jer s tobom uselim u neki prostor
Bez zidova, vrata i prozora
Bez travki i vijesnika proljeća pod plavetnilom
Bez snijega na planinama
Bez kiše na pločniku
Bez fatamorgane u daljini
Jer samo ti si tada i daleko i blizu
U fatamorgani kojoj vjerujem kao djevojčica
Pred prodavačem sladoleda s bezbroj okusa
Mirišeš na vaniliju, usne ti grizem kao jagode,
Grliš me kao plišanu igračku u rukama dječaka
S pješčanim satom od zrna svih ljudi i mjesta
Koje zaboravih u okusu opijuma tvoga glasa, pogleda, dodira...

25.09.2018.

Fairy tale

In the evening and the late night
In the dawn, particularly 
After oceans overseen 
And distant countries I've been in
After this grain of wisdom 
Diluted in wrinkles of my memory
It has been 
Always 
You
Incomparable, unfinished and far most 
Unforgotten
Like a tingling memory
Floating between real and surreal 
So deeply under skin
To the illusion of something good and happy
Till the midnight tic-tac once, twice, done
When there's just a grownup lady
With her dreams shattered 
In a cloud of a fairy tale.
20.09.2018.

just don't :)

.



17.09.2018.

...

To live in hearts we leave behind is not to die.
Thomas Campbell

16.09.2018.

You

You may be this or that
But at the end of the day
You're mine with
All the virtues and flaws
And I love you
Just the way you are
Just the perfect one for me.
09.09.2018.

:)

09.09.2018.

Za ljubav je potrebno najmanje dvoje :)

Nakon puta oko svijeta u cetvrt vijeka, uvijek se vratim onoj istoj misli da je za (sretan) zivot i zadovoljstvo potrebno tako malo, a to tako malo je uvijek tako daleko.

Jedan od tri zivotna postulata Stevena Hawkinga je - rad. I upravo je to ono sto nas odrzava na tom nekom putu realnosti. Jer od have se ne zivi, sto bi u Bosni rekli. S druge strane, posao je samo vid ostvarenja materijalne egzistencije i ne bi trebao predstavljati preveliki zalog u (p)okusaju srece na vlastitom ruletu.

Govorio je Steven i o ljubavi. To je zacin bez kojeg zivot nema okus. I ma koliko lijepa slika o nekoj ultimativnoj ljubavi bila, cinjenica je da samo rijetki ostvare ever after bas s tom "pravom" osobom. I opet, nakon cetvrt i kusur koraka na tom putovanju, vjerujem u ljubav i s "pravom" i "nepravom" osobom. Jer pravu osobu ne cini crna kosa, plave oci, fascinacija Monetom i relaksacija na pjescanoj plazi. Prava osoba je ona s kojom podijelimo lijepo i ruzno, koja kaze razumijem i ispricaj mi. Koja zeli biti podrska i kad ja to ne zelim, ona koja prezivi i uragane i monsune i nasmijesi se pod dugom na proplanku. Ne mora imati savrsen osmijeh i stotine kWh u gvozdjariji. Jer ne postoji savrsenstvo. Samo ono sto zavolimo i ucinimo svojom ljubavlju savrsenim. Samo je pitanje koliko smo spremni nekoga voljeti i koliko taj neko voli? Ljubav je poput gavitacije - bez drugog objekta ostaje plutati u bespucu tmina...


Stariji postovi

žena zna
<< 12/2018 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031

MOJI LINKOVI

mail:
sadržaj
Početkom i krajem isheklana vječnost
A onda preseliš
Bajka
Božijim dermanom
Bujrum
Bez kraja
Bijeg
Bliža no ikad
Da zadržim još zehru sna
Djevojčicin san u svijetu odraslih
Juznije nista novije
*** cuvam (...)
*** Da sam (...)
Disem
Dok nas smrt ne rastavi
Dova za esenciju onog sto nismo
Drvo zivota
Enchante
Et tout c'est toi
Hajdemo publiko amateri
Homo homini
Hvala
*** i sta ako (...)
Ja nisam
Jedan
Jer to nisam ja
*** jos uvijek (...)
Kandzama vremena fetus zove
Kojeg cutim
kratka je nit pocinka
La ilahe ilallah
Laku noc
Lambada tvojih kaplji
Lopoc
Lucifer luci venit cornicem homini fit
Ljiljan
"Ljubav"
Majka
Mrezama slobodna se radjam
Mrvice na putu ka tebi ptice su pojele
Nazdravimo
*** Ne mogu da pisem (...)
Ne zelim da pisem
Nebo nad Berlinom
*** Necu ti traziti (...)
Nemoj
Nesto bih vas zamolila...
Nikad
Utihnucem zelje
Djetetu od djeteta
Pogresna opklada
Nevinosti u ocima zapisanoj
Bivstvovanje tobom
Zivot bez zivota
Zena
*** znam da si tu (...)
Zar sada?
Zaboravi
Wicked game
VR.
*** volis (...)
Ulicna svjetiljka
Ukradena mladost
Tren
Tragom vlastite misli
Ti postojis
Tek toliko
Tebi, kojeg nisam voljela
tako cesto prave ljude zamijenimo pogresnim izborima...
Spektar
Slagalica
Sat budilnik na kraju je stola
Sarajevska
San
Sa stapom u izboranoj ruci
S cetvrt vijeka u dzepu
rijecju...glasom...dahom...
Retiens-moi
Razlivene boje u zlatnom ramu
Ravnoteza
Ravnodusnost u raljama erosa
Prokletstvo uspavanosti jos dolinom tumara
Prnjice u kandzice
Pocetkom i krajem isheklana vjecnost
*** Pitas me (...)
Pathetique
Otrov kroz ljudske puzavice
On laisse aller le temps
Odvise ljudsko
Odvise cudno
Ocuti
Nutrine na policama
Noc te mojom kraljicom krunise

Neotudjiv dio
Neotkidiv dio mene je muzika. Neki od onih koje volim su:

Boris Novkovic, posebno
"U dobru i zlu"
"Ajša"
"Mi smo jači i od sudbine"
"Šta je sa princezom moje vrele mladosti"
"Emily" - izuzetno draga
Olivia Newton John, pa cini mi se sve od nje :)
Kelly Family, posebno
"Nanana"
"Mama"
"An angel"
"I can't help myself"
Roxette, posebno
"Listen to your heart"
"It must have been love"
"Spending my time"...
Cindy Lauper, posebno
"I drove all night"
"Girls just wanna have fun"
"Time after time"
"True colors"
Celin Dion, posebno
"Because you loved me"
"Think twice"
"All by myself"
"The Power of Love"
"It's all coming back to me"...
Severina
"Nedostajes mi"
"Tvoja prva djevojka"
"To je moja stvar"
"Broš"
"Pogled ispod obrva"
"Poželi me"
"Prijateljice"
"Dalmatinka"...
Oliver Dragojević
"Magdalena"
"Cesarica"
"Žuto lišće ljubavi"
"Dženi"...
Kemal Monteno
"Pismo prijatelju"
"Sarajevo, ljubavi moja"
"Nije htjela"
MAGAZIN
"Kako sam te voljela"
"Tri sam ti zime šaptala ime"
"Ti si želja mog života"
"Ginem"
"Minut srca tvog"
...
Roy Orbison
"Love hurts"
"It's over"
"In dreams"
"Goodnight"
"Pretty Woman"
Zana:
"Vejte snegovi"
"Dodirni mi kolena"
"Rukuju se rukuju"
"Ozenices s ti"
Piloti i Kiki Lesandrić
sve :)
Oliver Mandić
"Odlazim a volim te"
i jos poneka...
...

BROJAČ POSJETA
242113

Powered by Blogger.ba