žena zna

čovjek čovjeka znanjem oplemeniti ne može

13.11.2018.

Prijatelju koji to nisi

Ti nisi moj prijatelj
Baš kao što ni ja nisam tvoja prijateljica
Ti ne znaš moje noći
Ni besciljne dane
Baš kao što ni ja ne znam tvoje borbe
Za komad tuđeg neba
I što je najtužnije
Pa mi nikada i nismo bili prijatelji
Tek poznanici koji su imali slične teme
Tek vršnjaci dovoljno obrazovani i učtivi
Da se prijateljski nasmiješe jedno drugom
Počaste i vide
I primijene po nekoliko naučenih manira
Pri svakom susretu.
Imamo dovoljno godina za poznavanje istine
Za otvorenost samih pred sobom
I previše godina za novi početak
Dvoje starih poznanika.
Znamo se dovoljno dugo i dovoljno dobro
Da znamo da ovo nije dovoljno dobro
Za ono što želimo od drugog
Ono za čim žudimo u pogledu i riječi drugog.
Moj dobri poznaniče,
Hvala ti za ovo poznanstvo
Šo preživjelo je i nadživjelo
Mnoga strastvenija prijateljstva i ljubavi.
Hvala ti za tvoju učtivost i manire
Kojih se uvijek rado sjetim i spomenem.
Ali, budimo iskreni i otvoreni o nama.
Mi nismo prijatelji
I to je uredu.

13.11.2018.

Za uspomenu

Uvijek sam ti s putovanja donosila
Privjeske za ključeve.
S toliko putovanja da ih je postalo
Preteško nositi sa sobom.
I putovanja i privjeske.
I tu noć kad sam odlazila
Na najdalje putovanje
S kartom u jednom smjeru
Imala sam poklon za tebe.
Privjesak u obliku potkovice.
Jer one nose sreću.
Bar tako kaže jedno baltičko vjerovanje.
Samo si rekao hvala
I da ti je žao
Što mi nisi uspio pokazati koliko voliš.
I koliko smo sretni mogli biti.
Pretpostavljam.
Ipak život ispisuje riječi drugačije od sanjanih.
I tako mi u svom sivilu izroni jedan privjesak.
Iz Grčke. S malom metalnom maskom na kraju.
Kao paradigma.
Tebe i mene. Nas. Drugih i drugačijih.
Tako sam ti sve poklonila.
Osim maske na metalnoj uzici.
Osim maske na srcu.
Jer samo pod maskom može da putuje
Od uzdaha jednog krajolika
Do osmijeha nekog drugog neznanog.

05.11.2018.

Nešto je truhlo u državi Bosni....

O užasnim uslovima radima u Bosni i Hercegovini se ne piše u mjeri u kojoj bi trebalo. I ne, nije riječ (samo) o privatnom sektoru već generalno o sektoru rada.

Društvo u Bosni i Hercegovini (date 5.11.2018) je tako iskonstruisano i postavljeno da uništava svaki oblik dobra. I ne radi se više (samo) o sistematičnom postavljanju nesposobnih, neinteligentnih, neobrazovanih ljudi na važne pozicije u društvu, bilo da je riječ o profesoru, ljekaru, policajcu ili političaru. Ne radi se o problemu nacionalizma u BiH. Problemi su mnogo veći i ozbiljniji.

Naše društvo obiluje mandžurijskim kandidatima koji su programirani za destrukciju u svakoj formi. Obrazovanog čovjeka nije dovoljno ne postaviti na adekvatno mjesto ili ukloniti s pripadajućeg mjesta, već se radi na psihičkom uništavanju. Radi se na sveobuhvatnom mentalnom uništenju. Nešto poput mentalnog logora. Ono što nije moglo biti uništeno u ratnom periodu, uništava se na mnogo gori način s dugotrajnijim posljedicama.

Ljudi su konstantno izloženi mobingu svih vrsta u radnom okruženju. Nebitno je da li je žrtva mlađa, starija, žensko, muško. Bitno je šta nosi u sebi i koliko je njen potencijal opasan za bolesno društvo koje se stvara.

Svako s dovoljno pameti u glavi, sposobnosti i vještine u mozgu, optimizma, volje i želje za rad i razvoj; predstavlja problem za društvo koje vlada. Čak više ne navodim sintagmu "vladajuća struktura", jer problem je mnogo širi i opasniji od vladajuće strukture. Problem je podanička mreža sastavljanje od mandžurijskih kandidata koji (ne)svjesno rade na tome. Žive s jedinim ciljem destrukcije.

Kao neko ko je imao pregršt energije, snage, volje, ambicije, elana, znanja, vještine, da nešto učini, da stvori, da oplemeni, na vlastitom primjeru osjetim dugoročne posljedice truleži bosanskog društva.

Uvijek sam govorila - najlakše je otići, ali ne možemo svi otići. Neko mora ostati da se bori. Ali borba protiv vjetrenjača nije borba za dobro, već borba protiv samog sebe. Sa svakim pokušajem da napravim nešto dobro ili bolje u bilo kojem segmentu života u ovoj, nažalost, istruhloj Bosni, samo sam dobila trajne ožiljke da podsjećaju da pravda na ovom svijetu ne postoji, da nas sviju čeka vječni svijet i sud za dobro i loše koje smo napravili.

Voljela bih još preći ovu dunjalučko-bosansku sirat ćupriju i doći u fazu da mi nije stalo, da pustim svo zlo od sebe i da živim svoj život. Kažu da živim život kroz ružičaste naočale. Ako su ovo ružičaste naočale, pitam se koliko je stvarno truhlo i zlo bosansko društvo?
26.10.2018.

Hej, dječače!

Usnih te nakon dugo vremena.

Obradovah ti se u snu kao dugo iščekivanom gostu.

A ti osta dalek i ćutljiv. Drugačiji.

Drugačiji od onog kako te ja pamtim.

A možda je moje sjećanje samo hologram

što živi isuviše stvarno za ono što stvarno jeste.

Ipak, još samo tu se sretnemo.

Pa se poželjeh ispričati s tobom

kao nekad u neke zaustavljene sate

kad mjesec je bio mlad

sa zvijezdama kao lampionima po našim stazama.

Voljela sam te šetnje. Zadržane poglede.

Neujednačene korake pred svim izgovorenim.

Voljela sam čistotu tog nečeg

prekratkog za bilo kakvu etiketu.

I danas mi zamiriše to nešto

kao miris tek pripravljenog jela

prebrzo odnešenog sa stola.

Pa kad i u snu se zadržiš u oblaku ćutnje

kao zavjetovan,

uzdahnem dugo i duboko dok te gledam

drugačijeg, dalekog, nestvarnog.

I probudim se s toliko toga što sam te htjela pitati,

a s tvojim zavjetom ćutnje

ne razlikujući dan od noći

ni tebe dalekog, drugačijeg, nestvarnog.

 

26.10.2018.

Love to love and to be loved!

Kad se izgubila romantika, ljubav, ili vjera u ljubav?

Znam, nije sve uvijek savršeno, pogrešni ljudi nam uđu u život, i mi smo bili pogrešni ljudi za nekoga u nekom trenutku, ali to ne znači da ne postoji overall love i da je nemoguće.

"Ostajem s njom jer nemam ništa bolje. Dok bih našao nekog novog, pitanje je da li bi ta neka nova bila prava, pa dok bi se privikli jedno na drugo i upoznali i tako dalje, prođe mi život."

WTF?

Zar je toliko teško postalo biti van mašinerije onog što svakodnevnica se zove?

"Znaš, ti živiš u svom nekom ružučastom svijetu. Malo izađeš iz njega, prodrma te ponešto što se desi u stvarnom životu, i onda opet nastaviš svoj ružičasti život."

Šta ću, ne bijah nikad jedna od onih s ovog svijeta.

Sjedim sinoć na djevojačkoj večeri, gledam te djevojke s nekim materijalnim idealima u glavama, potrebom da žensko bude "vrat koji okreće glavu kuće (čitaj muškarca) kako njoj odgovara". Zar smo dotle u evoluciji došli? Da se igra na pobjedu ili poraz tako što pobjeda znači preuzeti kormilo i vitlati muškarca?

Mene nisu tako učili. U ljubavi se "ne vitla". U ljubavi se voli. Podržava. Bezrezervno. Do kraja. Do kraja ružičastih snova. U ljubavi se vjeruje. Bezuslovno. U ljubavi se biva pragmatično, ali samo prema vanjskom svijetu, onom pred kojim stoji dvoje, a ne jedno.

A opet, one što "vitlaju" gaze kroz život u full zaštitnoj opremi. A ja u ljetnoj haljini s crvenim djetelinama po njoj, izlazim i pred oluju i na sunčan dan. A šta ću kad volim da volim, volim svoju haljinu i nikad je ne bih zamijenila za vojničko odijelo. Nisam stvorena da budem vojnik već ona s osmijehom, u ružičastoj haljini, sretna zbog svakog novog dana u kojem se probudi živa i zdrava i sretna, a opet sposobna da odnosi pobjede, ne kao vojnik, već kao general!
17.10.2018.

Ljubavnik

Sjetim te se kad vjetar drugačije zavrti lišće u jesenjem vrtlogu
kad ljetna fatamorgana naslika do tad neviđene obrise na cesti
i kad martovsko jutro zamiriše kao u jednom od zaboravljenih života.
I tako, sjetim te se nepozvano i posve slučajno,
ali mi u tom sjećanju ne nedostaješ kao ljubavnik
jer mi to nikada nismo ni bili.
Ipak, sinoć si mi nedostajao kao opijum ovisniku
Nedostajao si mi kao naličje licu misli drugačije od njihove
Nedostajao si mi kao pogled koji se traži u zemlji slijepaca
Nedostajao si mi kao ti s kojim sam se smijala
izgubljenim dušama i pogrešnim sistemima
Fališ ne kao slučajno, već posve prirodno
kao kad otvoriš oči i ugledaš dan.
A onaj koji tako nedostaje
ne može biti ništa drugo
do ljubavnik.
17.10.2018.

KRIVI SMO MI!

Sinoć sam prisustvovala otvorenju naučno-umjetničke izložbe u Sarajevu. Otvorenje je popraćeno govorima uvaženih diplomatskih ekselencija, ali o uvodnim obraćanjem jedne domaće persone.

Govor je bio na engleskom jeziku uz pokušaje zahvale na francuskom jeziku. Slušajući taj uvodni govor, bilo me je stid što sam dio ove države i što me predstavljaju, bar u očima stranaca, osobe poput nje. Govor s prekršenim kodom o pljuvanju vlastite države na jednom takvom događaju, sramotno izgovaranje riječi na engleskom jeziku, uključujući i ime države (Bosnia and Herzegovina), neverbalni govor tijela koji je bio krajnje hostilan, su neki od argumenata zašto ta osoba više nikad ne bi trebala predstavljati Bosnu i Hercegovinu na bilo kojem događaju, a ponajmanje na događajima uz prisustvo delegata Evropske Unije i predstavništava zemalja Evropske Unije i šire.

Bilo mi je tužno primiti pozivnicu za događaj u vlastitoj zemlji od stranaca, a ne od "domaćih" koji me znaju, koji su mi predavali, i s kojima sam studirala. Tužno je biti pozvana da prisustvujem predavanjima na stranom jeziku kao član Cercle Rimbauda, a ne biti pozvana na "domaće događaje" na svom maternjem jeziku.

I za bilo kakvo stanje u državi nisu krivi (samo) političari. Krivi smo mi. Baš kao u Balaševoj pjesmi.

Ali najtužnije od svega je to što mi, u BiH, još uvijek, zaista imamo odličnih ljudi, koji znaju nauku, koji imaju vještine potrebne za javni nastup, i koji znaju nauku!, ali su ušutkani.

Imamo sve to. Nisu svi otišli u Njemačku, Englesku, Ameriku, Italiju, Australiju. Ima nas koji smo još tu i pokušavamo s deset i stotinu puta jačim naporima da se izborimo za nešto, da se nešto radi i gradi. Bar lokalno. Bar tamo gdje nas ne ušutkavaju. Bar tamo gdje nema sveznajućih i svepametnih bez tri čiste u glavi.

I eto, šta ću, ne umijem biti ravnodušna na nepravdu koja ne dolazi od političara već od nas samih.

KRIVI SMO MI.



15.10.2018.

U oktobru

Večeras sam se ušuškala u tvoj šal
i ko po nekom lošem usudu sudbine
jedan odbjegli končić mu uze nevinost
Izađoh s tvojim šalom oko vrata
U jesenje predvečerje u tvoj kraj
Korakom nekog ko stidljivo ponire
U prašnjava sjećanja davnih života
Nađoh se u trolejbusu na tvojoj stanici
S Balaševim stihovima na vozačevom radiju.
Koliko je potrebno da se baš tako poslože
tragovi stariji od onog što postali smo?
S toliko toga tvoga u oktobru
tražila sam tvoj lik na licima neznanim
pod prigušenim svjetlima trolejbusa.
Nisi bio tu.
Kao nijednom u ovom vremenu reinkarnacije.
Ipak je tvoja ruka bila na mom ramenu
kad sam izašla kod tete razapete
i pogledala sam te pravo u oči
kao da nikad nismo s tog mjesta
iskoračili na pute
vijekovima udaljenim
tišinom obavijenim
što sretnu se tek ponekad
kad vjetar malo drugačije puhne
i naslika te bojama lelujalog lišća
u jesen, u oktobar, u pjesmi
napisanoj pod šalom izgubljene nevinosti.
12.10.2018.

Quote

Being brave doesn't mean you're not scared. It just means you do it anyway.

08.10.2018.

:))

08.10.2018.

Moj opijum

Ti si kao opijum uz koji nestaje stvarnost
Vrijeme se zaustavi i ljudi i mjesta
Gube obrise i glasove
Kao vjetrom odnešene
Zaboravljam na neodgovorene poruke, pozive
Zaboravljam datum i mjesto rođenja
I ulicu stanovanja
Jer s tobom uselim u neki prostor
Bez zidova, vrata i prozora
Bez travki i vijesnika proljeća pod plavetnilom
Bez snijega na planinama
Bez kiše na pločniku
Bez fatamorgane u daljini
Jer samo ti si tada i daleko i blizu
U fatamorgani kojoj vjerujem kao djevojčica
Pred prodavačem sladoleda s bezbroj okusa
Mirišeš na vaniliju, usne ti grizem kao jagode,
Grliš me kao plišanu igračku u rukama dječaka
S pješčanim satom od zrna svih ljudi i mjesta
Koje zaboravih u okusu opijuma tvoga glasa, pogleda, dodira...

25.09.2018.

Fairy tale

In the evening and the late night
In the dawn, particularly 
After oceans overseen 
And distant countries I've been in
After this grain of wisdom 
Diluted in wrinkles of my memory
It has been 
Always 
You
Incomparable, unfinished and far most 
Unforgotten
Like a tingling memory
Floating between real and surreal 
So deeply under skin
To the illusion of something good and happy
Till the midnight tic-tac once, twice, done
When there's just a grownup lady
With her dreams shattered 
In a cloud of a fairy tale.
20.09.2018.

just don't :)

.



17.09.2018.

...

To live in hearts we leave behind is not to die.
Thomas Campbell

16.09.2018.

You

You may be this or that
But at the end of the day
You're mine with
All the virtues and flaws
And I love you
Just the way you are
Just the perfect one for me.
09.09.2018.

:)

09.09.2018.

Za ljubav je potrebno najmanje dvoje :)

Nakon puta oko svijeta u cetvrt vijeka, uvijek se vratim onoj istoj misli da je za (sretan) zivot i zadovoljstvo potrebno tako malo, a to tako malo je uvijek tako daleko.

Jedan od tri zivotna postulata Stevena Hawkinga je - rad. I upravo je to ono sto nas odrzava na tom nekom putu realnosti. Jer od have se ne zivi, sto bi u Bosni rekli. S druge strane, posao je samo vid ostvarenja materijalne egzistencije i ne bi trebao predstavljati preveliki zalog u (p)okusaju srece na vlastitom ruletu.

Govorio je Steven i o ljubavi. To je zacin bez kojeg zivot nema okus. I ma koliko lijepa slika o nekoj ultimativnoj ljubavi bila, cinjenica je da samo rijetki ostvare ever after bas s tom "pravom" osobom. I opet, nakon cetvrt i kusur koraka na tom putovanju, vjerujem u ljubav i s "pravom" i "nepravom" osobom. Jer pravu osobu ne cini crna kosa, plave oci, fascinacija Monetom i relaksacija na pjescanoj plazi. Prava osoba je ona s kojom podijelimo lijepo i ruzno, koja kaze razumijem i ispricaj mi. Koja zeli biti podrska i kad ja to ne zelim, ona koja prezivi i uragane i monsune i nasmijesi se pod dugom na proplanku. Ne mora imati savrsen osmijeh i stotine kWh u gvozdjariji. Jer ne postoji savrsenstvo. Samo ono sto zavolimo i ucinimo svojom ljubavlju savrsenim. Samo je pitanje koliko smo spremni nekoga voljeti i koliko taj neko voli? Ljubav je poput gavitacije - bez drugog objekta ostaje plutati u bespucu tmina...

02.09.2018.

Zamirisa ko nekad

Sjecate se nekadasnjih kolaca? Nisu bili umjetnicka djela minimalizma, ali su bili dovri. Sampita, krempita, boem, kolac/rolat od banane. Njammm! Miss those old ones...

01.09.2018.

going home, to some other part of the world...




Bon voyage! On y va!


27.08.2018.

Nekad i sad

Svjesna sam da se "svega" naselilo u Sarajevo. I čitam novinske natpise ili bolje reći medijske natpise od kojih svaki izgleda kao da je iz rubrike crna hronika, a ne "lokalne vijesti" i sl. Svjesna sam korupcije i mafijsko-policijske kriminalne hobotnice koja štiti dilere, silovatelje, tajkune, ubice i sl, a poštenom svijetu piše kazne za nepropisno parkiranje i zaustavlja na izlazu iz Sarajeva za autoput na Vogošćanskoj petlji gdje ljudi po dva sata čekaju u koloni, samo da im napisala kaznu od 100 KM jer nisu vezali pojas dok se kreću brzinom 0,2 km/h. Ali dok čovjek to ne doživi na vlastitoj koži, može samo da klima glavom i kritikuje, ali teško da istinski tu nepravdu osjeća.

Vozim prosječan gradski autić bez ikakvih fancy dodataka. I zadovoljna sam. Zaista. Eto, ako bih imala zlatnu ribicu da mi ispuni jednu želju u vezi s autom, bili bi to grijači u sjedištima :D

Ali večeras sam poželjela da imam jedno od onih "bijesnih" vozila sa zatamnjenim staklima i - pištolj. Zatamnjena stakla - da me ne gleda i da ne gledam, a pištolj - za samoodbranu. Doživjela sam da je čovjek na magistralnoj cesti zaustavio auto usred vožnje, prišao mom autu, počeo koristiti najgori mogući vokabular, da bi čitavu situaciju začinio pljuvačkom na mom autu.

Ostala sam bez teksta.

I .. iako ne slušam narodnjake, zazvuči mi stih "U ovom gradu, ja nemam nikoga". Neki dan je zasvirala na radiju randomly i tek tad sam čula koliko je snažna ta pjesma. Koliko je moćan Halidov glas u toj pjesmi, istovremeno muški jak, snažan i ponosan, a opet s onim nekim jecajem koji pjesmu boji iskrenom emocijom.

Otužno je u šta se pretvorio prostor u kojem živim. Eh, moje Sarajevo...

Stariji postovi

žena zna
<< 11/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930

MOJI LINKOVI

mail:
sadržaj
Početkom i krajem isheklana vječnost
A onda preseliš
Bajka
Božijim dermanom
Bujrum
Bez kraja
Bijeg
Bliža no ikad
Da zadržim još zehru sna
Djevojčicin san u svijetu odraslih
Juznije nista novije
*** cuvam (...)
*** Da sam (...)
Disem
Dok nas smrt ne rastavi
Dova za esenciju onog sto nismo
Drvo zivota
Enchante
Et tout c'est toi
Hajdemo publiko amateri
Homo homini
Hvala
*** i sta ako (...)
Ja nisam
Jedan
Jer to nisam ja
*** jos uvijek (...)
Kandzama vremena fetus zove
Kojeg cutim
kratka je nit pocinka
La ilahe ilallah
Laku noc
Lambada tvojih kaplji
Lopoc
Lucifer luci venit cornicem homini fit
Ljiljan
"Ljubav"
Majka
Mrezama slobodna se radjam
Mrvice na putu ka tebi ptice su pojele
Nazdravimo
*** Ne mogu da pisem (...)
Ne zelim da pisem
Nebo nad Berlinom
*** Necu ti traziti (...)
Nemoj
Nesto bih vas zamolila...
Nikad
Utihnucem zelje
Djetetu od djeteta
Pogresna opklada
Nevinosti u ocima zapisanoj
Bivstvovanje tobom
Zivot bez zivota
Zena
*** znam da si tu (...)
Zar sada?
Zaboravi
Wicked game
VR.
*** volis (...)
Ulicna svjetiljka
Ukradena mladost
Tren
Tragom vlastite misli
Ti postojis
Tek toliko
Tebi, kojeg nisam voljela
tako cesto prave ljude zamijenimo pogresnim izborima...
Spektar
Slagalica
Sat budilnik na kraju je stola
Sarajevska
San
Sa stapom u izboranoj ruci
S cetvrt vijeka u dzepu
rijecju...glasom...dahom...
Retiens-moi
Razlivene boje u zlatnom ramu
Ravnoteza
Ravnodusnost u raljama erosa
Prokletstvo uspavanosti jos dolinom tumara
Prnjice u kandzice
Pocetkom i krajem isheklana vjecnost
*** Pitas me (...)
Pathetique
Otrov kroz ljudske puzavice
On laisse aller le temps
Odvise ljudsko
Odvise cudno
Ocuti
Nutrine na policama
Noc te mojom kraljicom krunise

Neotudjiv dio
Neotkidiv dio mene je muzika. Neki od onih koje volim su:

Boris Novkovic, posebno
"U dobru i zlu"
"Ajša"
"Mi smo jači i od sudbine"
"Šta je sa princezom moje vrele mladosti"
"Emily" - izuzetno draga
Olivia Newton John, pa cini mi se sve od nje :)
Kelly Family, posebno
"Nanana"
"Mama"
"An angel"
"I can't help myself"
Roxette, posebno
"Listen to your heart"
"It must have been love"
"Spending my time"...
Cindy Lauper, posebno
"I drove all night"
"Girls just wanna have fun"
"Time after time"
"True colors"
Celin Dion, posebno
"Because you loved me"
"Think twice"
"All by myself"
"The Power of Love"
"It's all coming back to me"...
Severina
"Nedostajes mi"
"Tvoja prva djevojka"
"To je moja stvar"
"Broš"
"Pogled ispod obrva"
"Poželi me"
"Prijateljice"
"Dalmatinka"...
Oliver Dragojević
"Magdalena"
"Cesarica"
"Žuto lišće ljubavi"
"Dženi"...
Kemal Monteno
"Pismo prijatelju"
"Sarajevo, ljubavi moja"
"Nije htjela"
MAGAZIN
"Kako sam te voljela"
"Tri sam ti zime šaptala ime"
"Ti si želja mog života"
"Ginem"
"Minut srca tvog"
...
Roy Orbison
"Love hurts"
"It's over"
"In dreams"
"Goodnight"
"Pretty Woman"
Zana:
"Vejte snegovi"
"Dodirni mi kolena"
"Rukuju se rukuju"
"Ozenices s ti"
Piloti i Kiki Lesandrić
sve :)
Oliver Mandić
"Odlazim a volim te"
i jos poneka...
...

BROJAČ POSJETA
239717

Powered by Blogger.ba