žena zna

čovjek čovjeka znanjem oplemeniti ne može

25.09.2018.

Fairy tale

In the evening and the late night
In the dawn, particularly 
After oceans overseen 
And distant countries I've been in
After this grain of wisdom 
Diluted in wrinkles of my memory
It has been 
Always 
You
Incomparable, unfinished and far most 
Unforgotten
Like a tingling memory
Floating between real and surreal 
So deeply under skin
To the illusion of something good and happy
Till the midnight tic-tac once, twice, done
When there's just a grownup lady
With her dreams shattered 
In a cloud of a fairy tale.
20.09.2018.

just don't :)

.



17.09.2018.

...

To live in hearts we leave behind is not to die.
Thomas Campbell

16.09.2018.

You

You may be this or that
But at the end of the day
You're mine with
All the virtues and flaws
And I love you
Just the way you are
Just the perfect one for me.
09.09.2018.

:)

09.09.2018.

Za ljubav je potrebno najmanje dvoje :)

Nakon puta oko svijeta u cetvrt vijeka, uvijek se vratim onoj istoj misli da je za (sretan) zivot i zadovoljstvo potrebno tako malo, a to tako malo je uvijek tako daleko.

Jedan od tri zivotna postulata Stevena Hawkinga je - rad. I upravo je to ono sto nas odrzava na tom nekom putu realnosti. Jer od have se ne zivi, sto bi u Bosni rekli. S druge strane, posao je samo vid ostvarenja materijalne egzistencije i ne bi trebao predstavljati preveliki zalog u (p)okusaju srece na vlastitom ruletu.

Govorio je Steven i o ljubavi. To je zacin bez kojeg zivot nema okus. I ma koliko lijepa slika o nekoj ultimativnoj ljubavi bila, cinjenica je da samo rijetki ostvare ever after bas s tom "pravom" osobom. I opet, nakon cetvrt i kusur koraka na tom putovanju, vjerujem u ljubav i s "pravom" i "nepravom" osobom. Jer pravu osobu ne cini crna kosa, plave oci, fascinacija Monetom i relaksacija na pjescanoj plazi. Prava osoba je ona s kojom podijelimo lijepo i ruzno, koja kaze razumijem i ispricaj mi. Koja zeli biti podrska i kad ja to ne zelim, ona koja prezivi i uragane i monsune i nasmijesi se pod dugom na proplanku. Ne mora imati savrsen osmijeh i stotine kWh u gvozdjariji. Jer ne postoji savrsenstvo. Samo ono sto zavolimo i ucinimo svojom ljubavlju savrsenim. Samo je pitanje koliko smo spremni nekoga voljeti i koliko taj neko voli? Ljubav je poput gavitacije - bez drugog objekta ostaje plutati u bespucu tmina...

02.09.2018.

Zamirisa ko nekad

Sjecate se nekadasnjih kolaca? Nisu bili umjetnicka djela minimalizma, ali su bili dovri. Sampita, krempita, boem, kolac/rolat od banane. Njammm! Miss those old ones...

01.09.2018.

going home, to some other part of the world...




Bon voyage! On y va!


27.08.2018.

Nekad i sad

Svjesna sam da se "svega" naselilo u Sarajevo. I čitam novinske natpise ili bolje reći medijske natpise od kojih svaki izgleda kao da je iz rubrike crna hronika, a ne "lokalne vijesti" i sl. Svjesna sam korupcije i mafijsko-policijske kriminalne hobotnice koja štiti dilere, silovatelje, tajkune, ubice i sl, a poštenom svijetu piše kazne za nepropisno parkiranje i zaustavlja na izlazu iz Sarajeva za autoput na Vogošćanskoj petlji gdje ljudi po dva sata čekaju u koloni, samo da im napisala kaznu od 100 KM jer nisu vezali pojas dok se kreću brzinom 0,2 km/h. Ali dok čovjek to ne doživi na vlastitoj koži, može samo da klima glavom i kritikuje, ali teško da istinski tu nepravdu osjeća.

Vozim prosječan gradski autić bez ikakvih fancy dodataka. I zadovoljna sam. Zaista. Eto, ako bih imala zlatnu ribicu da mi ispuni jednu želju u vezi s autom, bili bi to grijači u sjedištima :D

Ali večeras sam poželjela da imam jedno od onih "bijesnih" vozila sa zatamnjenim staklima i - pištolj. Zatamnjena stakla - da me ne gleda i da ne gledam, a pištolj - za samoodbranu. Doživjela sam da je čovjek na magistralnoj cesti zaustavio auto usred vožnje, prišao mom autu, počeo koristiti najgori mogući vokabular, da bi čitavu situaciju začinio pljuvačkom na mom autu.

Ostala sam bez teksta.

I .. iako ne slušam narodnjake, zazvuči mi stih "U ovom gradu, ja nemam nikoga". Neki dan je zasvirala na radiju randomly i tek tad sam čula koliko je snažna ta pjesma. Koliko je moćan Halidov glas u toj pjesmi, istovremeno muški jak, snažan i ponosan, a opet s onim nekim jecajem koji pjesmu boji iskrenom emocijom.

Otužno je u šta se pretvorio prostor u kojem živim. Eh, moje Sarajevo...
23.08.2018.

Sweet dreams

Volim tvoj osmijeh u sumraku neosvijetljene ulice
I tvoju toplu riječ kad sve drugo zaćuti.
Volim trenutak koji podijelim s tobom
Pa od mene do tebe postane naš brod u boci
Na pučini sjećanja kad puti nam utihnu.
I ma kuda koračali daleko ili blizu
Blizu si kroz jednu augustovsku šetnju
I jednu laku noć kad oči se sklope
A kao da si tu.
I baš tako malo je potrebno
Da zagrliš srce i zaboraviš i zaboravim išta osim
Ove stvarnosti koju činiš nestvarno lijepom, sigurnom i voljenom.
23.08.2018.

Bosanske žene - by Stefan Simić

Ko je iz Bosne a ja nisam
Teže može da primeti različitost bosanskih žena u odnosu na ostale
Verovatno zato što ih gleda svaki dan
I u svakoj traži nešto drugačije
A ne vidi šta ih sve, u najvećem, spaja

Ali ko dođe ponekad, kao ja
I ko je voleo Bosanku a zagledao se u nekoliko
Rećiće vam da ima razlike
I biće neuporedivo fasciniraniji od onih koji su stalno tamo

Bosanske žene se razlikuju po govoru
Što nama, sa strane, prvo upada u oči
Kada ga onako razvuku, nama se istog momenta razvuče osmeh

Milica nije Milica nego Mil’ca
Naglašavajući neka sasvim druga slova pri izgovoru

Zatim njihova toplina u pristupu
Kao da bi te odmah vodile kući, ne u krevet
Nego da te zbrinu, nahrane

Mnogo im više radi srce nego glava
I ako neka žena zna da ušuška muškarca
Onda je to bosanska

Imaju to nešto brižno i kućno
Da koliko god se trudile da budu moderne to ih izdvaja
Ta pojačana emocionalnost za muškarca
I emocionalnost uopšte
Koja meni naročio prija
To neko drugarstvo, prijeljstvo, poverenje
Koje nije baš tako primetno na drugim mestima

Bosanske žene često nemaju tu otmenost Zagreba
Mada ne zaostaju puno
Ili prepotentnost Beograda tj. Beograđanki
Ali imaju svoju neku toplinu kojoj je teško odoleti

Kada se nađu negde gde su ljudi sa svih strana sveta
Izgovore sa posebnim naglaskom ono da su – iz Bosne
Kao da to treba nešto da znači
I koliko god da im je zemlja podeljena
One se ponose njome

Bosanske žene su jako seksualne
Ali ponajmanje feministički u odnosu na ostale
Kao da u njima ima ponajmanje frigidnosti
Nigde, kao tamo, nisam sretao prirodnije žene
I onu glad za muškarcem
Iskonsku, pravu, bez foliranja, pretvaranja

Koliko god da znaju da žive i za sebe
Kao da ponajmanje od svih mogu bez drugih
Društvenije su, povezanije i lakše se uklapaju
U njima ne samo da ima nečeg prkosnog, što ne da na sebe
Nego i želja da se mnoge stare vrednosti održe
Ni približno koliko u drugim zemljama
Kao da su koreni nekih prošlih vremena i uticaja mnogo dublji
Samim tim i toplina, nežnost

Bosanske žene nisu srećnije od drugih žena
Možda nisu ni nesrećnije
Ali kao da sve u sebi nose neku pojačanu patnju
Da li zbog ratova koji su se nedavno završili
I preterane potrebe za mirom
Ili zbog svoje lične sudbine i potrage za srećom

Koliko god da je tuge u njima
Ima i neke posebne snage, izdržljivosti, nepokolebljivosti
Da gde god da se nađu, one se snađu

Niko me nije voleo kao bosanske žene
I nigde se nisam osećao tako važan kao muškarac kao u Bosni
Ne znam zašto

Kao da one imaju nešto što druge nemaju
I kao da znaju nešto što druge ne znaju
Da ti priđu, ugode
I podare toplinu koja na drugim mestima izostaje

Zato posebno volim bosanske žene
Prepoznam ih na ulici i one koje ne poznajem
Neke i po crtama lica
Nečemu
Prosto imaju nešto što druge nemaju

Ko nije voleo Bosanku
Kao da nije voleo uopšte

I koga nije volela Bosanka
Kao da nije bio voljen uopšte

Pitaš me kako znam
Jednostavno znam

I da, nevažno da li se zvala Sandra ili Emina
Marija ili Erna
Sanja ili Lejla, Esma, Asja

Bosanska žena je bosanska žena

I ko nije voleo i upoznao bosansku ženu
Kao da nije voleo ni Bosnu
Ni ono najlepše od Bosne

Žene
Bosanske žene

16.08.2018.

SOKO '93

Ljeto je. Mostarsko. Užeglo.
Fatamorgana nije u daljini, već pred očima
crta obrise vode u znanim i neznanim oblicima.
Komarci podmuklo napadaju dio po dio tijela
Stvarajući konkurenciju vrelini vanzemaljskoj.
A zemaljsko je mučenje ipak gore.
Najgore je baš to, ovdje uzgojeno.
Ono što ne leti, ono što na dvije noge hoda.
Taj šejtan u ljudskom obliku
gori je od zrake sunca što posljednju kap iz mene cijedi
i od komarca što mi i najmanji dio kože otečenim čini.
Taj šejtan u ljudskom obliku
što se podsmijava ovoj ljudskoj muci
što tuče i udara
šipkom, granjem, prućem, kamenom i jezikom
tjerajuć' mene i svakog oko mene da biram
kako želim da Azrail po dušu dođe
da l' na koljenima pod užeglim nebom
da l' u lancima stomaka zalijepljenog za leđa
da l' od metka i granate mojih što protiv ovog ludila se bore
pa da tako ubije i mene i njih
a da ruke ne isprlja ni od mene ni od njih,
ne znajuć' da dušu ne prlja, već crni crnilom vječnim.
Al' ne zna taj moj dželat ni za dušu ni za vječnost
Ovakvo zlo ne osjeća i ne živi
Ovakvo zlo postoji kao opomena i kao izopačenost
ljudskog roda.
Biram da ne umrem ni od njegovog sapletog jezika
Ni od sunca što život daje
ni od gladi ni od žeđi
ni od metka ni granate
biram da umrem u borbi čovjeka nad nečovjekom
časno i pošteno kao spomen i sjećanje
na čovjeka koji je jači od sile i prisile bilo kada i bilo gdje.
A ljeto je. Mostarsko. Užeglo.

14.08.2018.

Ima nas i iz nekog drugog vremena

Nikad nisam bila od onih iz holivudskih filmova koji na sve i svakom odgovaraju:

"Awsome! I am so happy for you! Oh my God! That's so great!"

Ako se nekome i s nekim i zbog nekoga radujem, taj je neko zaista poseban i to zna. Jer je ta radost potpuno iskrena i iz srca.

Ali, odnosi su se promijenili i mnogo ljudi održava društvene relacije iz direktne ili potencijalne koristi. I onda su to ona povremena javljanja s pričom:

"Eeej, pa gdje si ti? Baš sam mislio na tebe ovih dana! Moramo na kafu, obavezno! Ej, čujemo se za vikend da sjednemo negdje!"

Još ako mi kaže: "Divno izgledaš!", to je vrhunac lažnog chit-chata.

Prije nekoliko dana sretnem prijateljicu koja živi u istom gradu kao i ja, znamo se 100 godina, ali se viđamo jednom u sto godina, i ista otrcana lažna spika. I naravno da se nismo čule za vikend, i naravno da se nismo vidjele. Ali tome ne pridajem toliko pažnje, jer nakon takvih godina "praznog hoda", čovjek nauči ko je ko i šta nosi u sebi, i bude mu i drago da ne mora trošiti dragocjeno vrijeme na tako nekog.

Ali, kad dođe vrijeme da lažnu spiku trebam/moram koristiti u odnosu s nekim do koga mi je zaista bilo stalo, do nekoga koga sam voljela i poštovala kao sestru, e onda to postaje degutantno. I budem sretna zbog izuma aplikacija i društvenih mreža gdje možemo degutantnost zapakovati u šarenilo emojija koji trpe sve. I govore sve što druga strana želi čuti. I sakriti moj pravi izraz lica. I mi smo cool, sretni i urbani. Koja fasada...

I ma koliko ja insistirala na sirovom iskrenom odnosu, i cijenila brutalnost i u radosti i ravnodušnosti, haman da je došlo vrijeme da jedni drugima "dalame udaramo" i smješkamo se "kao da sutra ne postoji". Sreća pa nemam toliko razgranatu mrežu lažne dijaspore i lažnih sugrađana, pa ne moram toliko lagati. A zahvalna sam na dvoje-troje njih s kojima kad se čujem, iskreno je, otkačeno i brutalno. Onako sarajevski ko nekad, ili onako rodbinski kako treba. Zavisno o kome se radi.

Šta ću kad sam naopaka i ne umijem biti hihi-pihi sucking doll.
13.08.2018.

Iz usta rođene Tešanjke

"Tešanj je posebna sredina. Jako je bitno da li si Tešnjak ili ne. I šta Gornja Mahala kaže za tebe, ti si takav za cijeli Tešanj.

Po dženazi se zna kakav je čovjek bio. Jel bio biznismen, vjerski čovjek, provodadžija itd. U Tešnju je jako bitno kojem džematu pripadaš. U koju džamiju ideš i s kim budeš. I kakvog te čaršija upamti, a bogami čaršija itekako pamti, takav ćeš život ovdje živjeti. Jer Tešanj je mala sredina. I jako posebna."
13.08.2018.

Till death do us part

Moj posao podrazumijeva rad s ljudima. I tako upoznajem ljude svih doba i zanimanja.

Danas mi jedna žena od 65 godina kaže:

"Možda na meni primijetiš da sam malo rastresena i da ne funkcionišem kako treba, ali se trudim da sva dokumentacija bude uredu. Zaista se trudim, i vjeruj mi, suzdržavam se da ne zaplačem..."

I poče žena plakati. Usred radnog sastanka. Žena više nego duplo starija od mene.

Pitam "Šta se desilo?"

Kaže - "Imala sam porodičnu tragediju. Muž mi je umro." I poče plakati još jače.

U takvoj situaciji ne možete reći "bit će sve uredu", jer neće, jer čovjeka više nema i neće se vratiti.

Pitam "Pa šta se desilo, da li je bio bolestan, da li ste vi bili sa njim kad se to desilo" i slična pitanja.

"Ništa! Bili smo zajedno, kao i uvijek, i samo je rekao da nije dobro i izgubio je svijest. I već je bio mrtav. Rekli su da je bio srčani udar. Ali to niko nije mogao očekivati. Znate kako muškarci s godinama se opuste i imaju, ono kako kažu, stomak i to?"

Oh, da, znam, živim u Bosni.

"E pa moj muž uopšte nije bio takav. Bio je izuzetno vitalan, fizički aktivan. Nije bio ni pod stresom. Penzionisan je za Novu godinu. Nije bio ni tri mjeseca u penziji. I eto..."

I opet poče plakati.

Tješim je riječima da ima djecu, unučad.

Govori - "Jeste, imam divnu djecu hvala Bogu, oboje su porodični ljudi, i imam divan odnos s djecom, ali nije to isto. Drugačije je to kad čovjek izgubi svog životnog druga. Kad uđem u kuću, a njega nema. A on je bio tako divna osoba. Mi smo voljeli sjediti na balkonu i radovati se malim stvarima. On je unosio vedrinu u sve što ga je okruživalo. Bio je tako pozitivan i pun energije. Bio je moje sve. Bili smo zajedno od druge godine fakulteta. Bili smo nerazdvojni. Za mene nije bilo ni prijateljice ni kone. Jedno drugom smo bili sve. Bio je moj oslonac i moja podrška, u svemu...."

I opet poče plakati.

"Pa evo dobra stvar je što radite, što se krećete među ljudima i možete bar malo da zaboravite."

"Ja hoću da idem u penziju, ne mogu više, slomljena sam, ali oni me drže na poslu. Kažu hoće da mi pomognu. A ja bih samo kući..."

"Ali kod kuće bi vam bilo teško, bili biste sami i sve bi vas podsjećalo na muža. Ovako bar možete malo da skrenete misli s toga što se desilo."

"Ja stalno mislim. O tome šta se desilo. Ljudi me pitaju da li sam nešto primjećivala. Možda mi nije govorio. Ali mi nismo imali tajni jedno pred drugim. Ništa nismo krili jedno drugom. Znala bih. Ali eto, on je bio takav. Pozitivan uvijek. Nikad se ni na šta nije žalio. Ni o kome ružne riječi nije govorio. Tako je bio...."

I opet poče plakati...

I pomislih na svoje prijateljice i sve one koji me okružuju i nesretne živote, živote bez ljubavi. Pomislih na nju koju jedino smrt (njegova il njena) iz pakla u kojem se nalazi, može izbaviti. Pomislih na nju što čezne za malo ljubavi i pažnje. Pomislih na nju koja se godinama oporavlja od razvoda. Pomislih na nju čiji se muž od mame i tate ni u kasnim tridesetim nije znao osloboditi i postati slobodnim čovjekom.

Pomislih na sve druge balkanske priče koje u bijedi, siromaštvu duha, aroganciji, nadobudnosti i brljotini vlastitih kompleksa, ne uspijevaju biti lijepa priča koja traje till death do us part.


07.08.2018.

"Distance doesn't separate people, but silence does." - Jeff Hood

Prije nekoliko godina sam kupila mobitel od ljudi koji su ga dobili na poklon od rodbine iz dijaspore. Rodbina je mislila da će ih time obradovati, a njima je zapravo potreban real money od čega plaćaju račune i hranu.

Ratne godine sam provela u opkoljenom Sarajevu. Nikog nismo imali. Rodbina je iselila u Njemačku i Kanadu. Do sredine 1993. nisu ni znali da li smo živi ili mrtvi pa nam ništa nisu ni mogli pokušati poslati. A onda su nam počeli slati pakete. Naravno, elitne porodice i njihova familija su morale priskrbiti sebi novce da bi danas mogli krčmiti i dalje ovu napaćenu zemlju i slati svoja mjezimčad po stranim zemljama i kupovati im kojekakve tričarije, pa su naši humanitarni paketi do nas dolazili u osrnavljenom obliku. No i takvima bismo se radovali. To je bilo u zadnjim godinama rata i onim kratko poslije, jer su se (uglavnom) morali vratiti u Bosnu. Ali sjećam se svoje dječije radosti sa svakom lutkicom koju bih dobila, sa svakom muškom ili ženskom košuljom koju bi poslali. Sjećam se i godina poslije rata kada su se vratili sa stvarima iz Njemačke, kada bi ih posjećivala i provodila raspuste u njihovim domovima, kako su me znali obradovati nekom majicom ili košuljom koju ne bi više nosili pa bi je meni poklonili, onim iz daleke Njemačke.

Danas sam samostalna, privrjeđujem, radim, zaradim, putujem, trošim i kupujem što mi duša poželi. Preživjela sam i rat, i glad, i žeđ, i štednju, i oskudijevanje, i borbu za vlastiti dinar, i borbu na putu do onoga što sam danas. Danas od rođaka iz Austrije naručim kozmetiku ili neki dizajnerski komad kojeg nema na Balkanu i uredno platim. Počastim i pismonoše i kurire. Danas ne dobijem ništa od rijetke rodbine koja je "vani". I ne treba mi. Ne tražim.

Nekad se činilo da ta "darivna veza" smanjuje kilometre koji nas razdvajaju. I sigurno ima nešto i u tome. Obradujem se skoro kao malo dijete poklonu, sitnici iz "vana". Dođe prijatelj iz Amerike i donese neku fancy čokoladu, kaže "E ovo ti je posebna čokolada, iz specijalne tvornice u Texasu! Znam da ti voliš ono zdravo, e ovo ti je prava crna čokolada!" Poklonim je mami jer znam koliko voli "specijalne crne čokolade" kakvih nema ovdje. Kaže "E ono je prava čokolada! Uzela sam samo jedan red, ostalo ću uz kahvu na poslu. Svaki dan pomalo, da uživam :)"

Dođe prijatelj iz Engleske pa mi pokloni knjigu. Jednu, drugu, treću. Pretvori se to u neki neobavezni, naš mali ritual. Like it.

Dođe prijateljica iz Švicarske pa mi pokloni švicarske čokoladice, parfemčić ili neku drugu sitnicu. Nice.

Ali, više od svega volim živu riječ. Pa bilo otipkanu ili izgovorenu na ekranu. Volim to što nas čini bliskim više od bilo čega drugog. Volim kad pije bosansku kahvu u dalekoj Čemerici i nazove i kaže "E ja se tebe sjetio da kahvenišemo. Znam da ti ne piješ kafu, al' eto, meni ova gorčina bude manja kad je pijem s tobom preko žice." I bude mi drago da sam tu za nekog svog.

Jer nisu kilometri ti koji nas razdvajaju, već dani i mjeseci bez riječi.

04.08.2018.

Jedan od razasutih bisera iz sufijske sehare - Mehmed Karahodžić

"Pošto ima mnogo šejtana, koji izgledaju kao Adem, nije dobro svakom ruku dati."

Rumi

04.08.2018.

Mudrom i išaret dosta.

"Ko se ne okoristi šutnjom učenjaka, neće ni njihovim govorom."
Ebu Jezid Bistami

Tvoje riječi bijahu mudre i voljeh ih najviše. Ali tvoj zavjet ćutnje mudriji je od tvojih riječi.

03.08.2018.

I poslije svega - covjek

Svjesna sam individualizma i otudjenja medju ljudima. Ali jos uvijek u sebi nisam potpuno prihvatila takav poredak u drustvu. Mama je cesto znala reci da imam previse povjerenja u ljude i da ih cesto precjenjujem. I jedna bliska osoba mi je takodje znaka reci da odredjene individue gledam kroz ruzicaste naocale na nekom prijestolju, pa kad uocim da je slika potpuno drugacija, uslijedi razocarenje.

U situaciji kada je tesko pronaci osobu s kojom mogu podijeliti mudru misao ili lijepu pjesmu, osjecam otudjenje u punom zamahu. Nisam racionalista po rodjenju iako sam egzaktista po vokaciji, i ne mogu da prihvatim stvarnost rasclanjujuci dogadjaje i secirajuci ih kao zabu na stiroporu. Egzaktnost dogadjaja mi ne pomaze da prihvatim takvu realnost ma kako vjerovatna i razumna objasnjenja bila.

I opet od svih ljudi, ima on, totalno atipicni dijasporac koji to zapravo i nije jer tek nesto vise od 18 mjeseci tamo je preko bare s nekoliko sati razlike, kojeg se sjetim i s kojim mogu podijeliti svaku misao i u 3 ujutro i u 4 popodne. Jer smo ostali ljudi kojima je stalo. Ma ko usao u nas zivot, ma gdje bili i s kim, ostali smo ljudi koji se razumiju. I koji imaju vremena jedno za drugo neovisno o poslu, zeni, muzu, djeci kuci i sl. Thx, D.

01.08.2018.

Na valima i kroz stihove jedne bezvremene duse...

Ne bih znala koju izdvojiti...

Magdalenu... Cesaricu... A kad mi dodjes ti... Vjeruj u ljubav... Oprosti mi pape...

Odrastala sam uz njegove pjesme. Sanjala o ljubavi. Ucila o ljubavi. Zamisljala kako princ na bijelom konju narucuje bas jednu njegovu uz koju plesemo dok nestajem u tom pogledu punom ljubavi.

Kazu da sebe je znao reci da je i kapetan i sluga svoga broda i da takav je bio i u zivotu. Da bio je veliki covjek vjecno zagledan u more.

Pomislih ... hoce li za 40, 50 godina kad dodjem u njegove godine, biti ljudi poput njega, tih velikih i dobrih ljudi koji su ostavili vjecni trag, i koje cemo nositi u srcima i na usnama kroz generacije?

Veceras sam uz njegove pjesme i imam svoj licni koncert u intimi svoja cetiri zida. I plesem kao sto je djevojcica u meni zamisljala. S manje dekora. I manje osoba. Ali s jednakom emocijom uz Oliverove pjesme.



Stariji postovi

žena zna
<< 09/2018 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
30

MOJI LINKOVI

mail:
sadržaj
Početkom i krajem isheklana vječnost
A onda preseliš
Bajka
Božijim dermanom
Bujrum
Bez kraja
Bijeg
Bliža no ikad
Da zadržim još zehru sna
Djevojčicin san u svijetu odraslih
Juznije nista novije
*** cuvam (...)
*** Da sam (...)
Disem
Dok nas smrt ne rastavi
Dova za esenciju onog sto nismo
Drvo zivota
Enchante
Et tout c'est toi
Hajdemo publiko amateri
Homo homini
Hvala
*** i sta ako (...)
Ja nisam
Jedan
Jer to nisam ja
*** jos uvijek (...)
Kandzama vremena fetus zove
Kojeg cutim
kratka je nit pocinka
La ilahe ilallah
Laku noc
Lambada tvojih kaplji
Lopoc
Lucifer luci venit cornicem homini fit
Ljiljan
"Ljubav"
Majka
Mrezama slobodna se radjam
Mrvice na putu ka tebi ptice su pojele
Nazdravimo
*** Ne mogu da pisem (...)
Ne zelim da pisem
Nebo nad Berlinom
*** Necu ti traziti (...)
Nemoj
Nesto bih vas zamolila...
Nikad
Utihnucem zelje
Djetetu od djeteta
Pogresna opklada
Nevinosti u ocima zapisanoj
Bivstvovanje tobom
Zivot bez zivota
Zena
*** znam da si tu (...)
Zar sada?
Zaboravi
Wicked game
VR.
*** volis (...)
Ulicna svjetiljka
Ukradena mladost
Tren
Tragom vlastite misli
Ti postojis
Tek toliko
Tebi, kojeg nisam voljela
tako cesto prave ljude zamijenimo pogresnim izborima...
Spektar
Slagalica
Sat budilnik na kraju je stola
Sarajevska
San
Sa stapom u izboranoj ruci
S cetvrt vijeka u dzepu
rijecju...glasom...dahom...
Retiens-moi
Razlivene boje u zlatnom ramu
Ravnoteza
Ravnodusnost u raljama erosa
Prokletstvo uspavanosti jos dolinom tumara
Prnjice u kandzice
Pocetkom i krajem isheklana vjecnost
*** Pitas me (...)
Pathetique
Otrov kroz ljudske puzavice
On laisse aller le temps
Odvise ljudsko
Odvise cudno
Ocuti
Nutrine na policama
Noc te mojom kraljicom krunise

Neotudjiv dio
Neotkidiv dio mene je muzika. Neki od onih koje volim su:

Boris Novkovic, posebno
"U dobru i zlu"
"Ajša"
"Mi smo jači i od sudbine"
"Šta je sa princezom moje vrele mladosti"
"Emily" - izuzetno draga
Olivia Newton John, pa cini mi se sve od nje :)
Kelly Family, posebno
"Nanana"
"Mama"
"An angel"
"I can't help myself"
Roxette, posebno
"Listen to your heart"
"It must have been love"
"Spending my time"...
Cindy Lauper, posebno
"I drove all night"
"Girls just wanna have fun"
"Time after time"
"True colors"
Celin Dion, posebno
"Because you loved me"
"Think twice"
"All by myself"
"The Power of Love"
"It's all coming back to me"...
Severina
"Nedostajes mi"
"Tvoja prva djevojka"
"To je moja stvar"
"Broš"
"Pogled ispod obrva"
"Poželi me"
"Prijateljice"
"Dalmatinka"...
Oliver Dragojević
"Magdalena"
"Cesarica"
"Žuto lišće ljubavi"
"Dženi"...
Kemal Monteno
"Pismo prijatelju"
"Sarajevo, ljubavi moja"
"Nije htjela"
MAGAZIN
"Kako sam te voljela"
"Tri sam ti zime šaptala ime"
"Ti si želja mog života"
"Ginem"
"Minut srca tvog"
...
Roy Orbison
"Love hurts"
"It's over"
"In dreams"
"Goodnight"
"Pretty Woman"
Zana:
"Vejte snegovi"
"Dodirni mi kolena"
"Rukuju se rukuju"
"Ozenices s ti"
Piloti i Kiki Lesandrić
sve :)
Oliver Mandić
"Odlazim a volim te"
i jos poneka...
...

BROJAČ POSJETA
233334

Powered by Blogger.ba