O užasnim uslovima radima u Bosni i Hercegovini se ne piše u mjeri u kojoj bi trebalo. I ne, nije riječ (samo) o privatnom sektoru već generalno o sektoru rada.
Društvo u Bosni i Hercegovini (date 5.11.2018) je tako iskonstruisano i postavljeno da uništava svaki oblik dobra. I ne radi se više (samo) o sistematičnom postavljanju nesposobnih, neinteligentnih, neobrazovanih ljudi na važne pozicije u društvu, bilo da je riječ o profesoru, ljekaru, policajcu ili političaru. Ne radi se o problemu nacionalizma u BiH. Problemi su mnogo veći i ozbiljniji.
Naše društvo obiluje mandžurijskim kandidatima koji su programirani za destrukciju u svakoj formi. Obrazovanog čovjeka nije dovoljno ne postaviti na adekvatno mjesto ili ukloniti s pripadajućeg mjesta, već se radi na psihičkom uništavanju. Radi se na sveobuhvatnom mentalnom uništenju. Nešto poput mentalnog logora. Ono što nije moglo biti uništeno u ratnom periodu, uništava se na mnogo gori način s dugotrajnijim posljedicama.
Ljudi su konstantno izloženi mobingu svih vrsta u radnom okruženju. Nebitno je da li je žrtva mlađa, starija, žensko, muško. Bitno je šta nosi u sebi i koliko je njen potencijal opasan za bolesno društvo koje se stvara.
Svako s dovoljno pameti u glavi, sposobnosti i vještine u mozgu, optimizma, volje i želje za rad i razvoj; predstavlja problem za društvo koje vlada. Čak više ne navodim sintagmu "vladajuća struktura", jer problem je mnogo širi i opasniji od vladajuće strukture. Problem je podanička mreža sastavljanje od mandžurijskih kandidata koji (ne)svjesno rade na tome. Žive s jedinim ciljem destrukcije.
Kao neko ko je imao pregršt energije, snage, volje, ambicije, elana, znanja, vještine, da nešto učini, da stvori, da oplemeni, na vlastitom primjeru osjetim dugoročne posljedice truleži bosanskog društva.
Uvijek sam govorila - najlakše je otići, ali ne možemo svi otići. Neko mora ostati da se bori. Ali borba protiv vjetrenjača nije borba za dobro, već borba protiv samog sebe. Sa svakim pokušajem da napravim nešto dobro ili bolje u bilo kojem segmentu života u ovoj, nažalost, istruhloj Bosni, samo sam dobila trajne ožiljke da podsjećaju da pravda na ovom svijetu ne postoji, da nas sviju čeka vječni svijet i sud za dobro i loše koje smo napravili.
Voljela bih još preći ovu dunjalučko-bosansku sirat ćupriju i doći u fazu da mi nije stalo, da pustim svo zlo od sebe i da živim svoj život. Kažu da živim život kroz ružičaste naočale. Ako su ovo ružičaste naočale, pitam se koliko je stvarno truhlo i zlo bosansko društvo?
