žena zna

.

To live in hearts we leave behind is not to die.
Thomas Campbell

Nakon puta oko svijeta u cetvrt vijeka, uvijek se vratim onoj istoj misli da je za (sretan) zivot i zadovoljstvo potrebno tako malo, a to tako malo je uvijek tako daleko.

Jedan od tri zivotna postulata Stevena Hawkinga je - rad. I upravo je to ono sto nas odrzava na tom nekom putu realnosti. Jer od have se ne zivi, sto bi u Bosni rekli. S druge strane, posao je samo vid ostvarenja materijalne egzistencije i ne bi trebao predstavljati preveliki zalog u (p)okusaju srece na vlastitom ruletu.

Govorio je Steven i o ljubavi. To je zacin bez kojeg zivot nema okus. I ma koliko lijepa slika o nekoj ultimativnoj ljubavi bila, cinjenica je da samo rijetki ostvare ever after bas s tom "pravom" osobom. I opet, nakon cetvrt i kusur koraka na tom putovanju, vjerujem u ljubav i s "pravom" i "nepravom" osobom. Jer pravu osobu ne cini crna kosa, plave oci, fascinacija Monetom i relaksacija na pjescanoj plazi. Prava osoba je ona s kojom podijelimo lijepo i ruzno, koja kaze razumijem i ispricaj mi. Koja zeli biti podrska i kad ja to ne zelim, ona koja prezivi i uragane i monsune i nasmijesi se pod dugom na proplanku. Ne mora imati savrsen osmijeh i stotine kWh u gvozdjariji. Jer ne postoji savrsenstvo. Samo ono sto zavolimo i ucinimo svojom ljubavlju savrsenim. Samo je pitanje koliko smo spremni nekoga voljeti i koliko taj neko voli? Ljubav je poput gavitacije - bez drugog objekta ostaje plutati u bespucu tmina...

Sjecate se nekadasnjih kolaca? Nisu bili umjetnicka djela minimalizma, ali su bili dovri. Sampita, krempita, boem, kolac/rolat od banane. Njammm! Miss those old ones...

Ko je iz Bosne a ja nisam
Teže može da primeti različitost bosanskih žena u odnosu na ostale
Verovatno zato što ih gleda svaki dan
I u svakoj traži nešto drugačije
A ne vidi šta ih sve, u najvećem, spaja

Ali ko dođe ponekad, kao ja
I ko je voleo Bosanku a zagledao se u nekoliko
Rećiće vam da ima razlike
I biće neuporedivo fasciniraniji od onih koji su stalno tamo

Bosanske žene se razlikuju po govoru
Što nama, sa strane, prvo upada u oči
Kada ga onako razvuku, nama se istog momenta razvuče osmeh

Milica nije Milica nego Mil’ca
Naglašavajući neka sasvim druga slova pri izgovoru

Zatim njihova toplina u pristupu
Kao da bi te odmah vodile kući, ne u krevet
Nego da te zbrinu, nahrane

Mnogo im više radi srce nego glava
I ako neka žena zna da ušuška muškarca
Onda je to bosanska

Imaju to nešto brižno i kućno
Da koliko god se trudile da budu moderne to ih izdvaja
Ta pojačana emocionalnost za muškarca
I emocionalnost uopšte
Koja meni naročio prija
To neko drugarstvo, prijeljstvo, poverenje
Koje nije baš tako primetno na drugim mestima

Bosanske žene često nemaju tu otmenost Zagreba
Mada ne zaostaju puno
Ili prepotentnost Beograda tj. Beograđanki
Ali imaju svoju neku toplinu kojoj je teško odoleti

Kada se nađu negde gde su ljudi sa svih strana sveta
Izgovore sa posebnim naglaskom ono da su – iz Bosne
Kao da to treba nešto da znači
I koliko god da im je zemlja podeljena
One se ponose njome

Bosanske žene su jako seksualne
Ali ponajmanje feministički u odnosu na ostale
Kao da u njima ima ponajmanje frigidnosti
Nigde, kao tamo, nisam sretao prirodnije žene
I onu glad za muškarcem
Iskonsku, pravu, bez foliranja, pretvaranja

Koliko god da znaju da žive i za sebe
Kao da ponajmanje od svih mogu bez drugih
Društvenije su, povezanije i lakše se uklapaju
U njima ne samo da ima nečeg prkosnog, što ne da na sebe
Nego i želja da se mnoge stare vrednosti održe
Ni približno koliko u drugim zemljama
Kao da su koreni nekih prošlih vremena i uticaja mnogo dublji
Samim tim i toplina, nežnost

Bosanske žene nisu srećnije od drugih žena
Možda nisu ni nesrećnije
Ali kao da sve u sebi nose neku pojačanu patnju
Da li zbog ratova koji su se nedavno završili
I preterane potrebe za mirom
Ili zbog svoje lične sudbine i potrage za srećom

Koliko god da je tuge u njima
Ima i neke posebne snage, izdržljivosti, nepokolebljivosti
Da gde god da se nađu, one se snađu

Niko me nije voleo kao bosanske žene
I nigde se nisam osećao tako važan kao muškarac kao u Bosni
Ne znam zašto

Kao da one imaju nešto što druge nemaju
I kao da znaju nešto što druge ne znaju
Da ti priđu, ugode
I podare toplinu koja na drugim mestima izostaje

Zato posebno volim bosanske žene
Prepoznam ih na ulici i one koje ne poznajem
Neke i po crtama lica
Nečemu
Prosto imaju nešto što druge nemaju

Ko nije voleo Bosanku
Kao da nije voleo uopšte

I koga nije volela Bosanka
Kao da nije bio voljen uopšte

Pitaš me kako znam
Jednostavno znam

I da, nevažno da li se zvala Sandra ili Emina
Marija ili Erna
Sanja ili Lejla, Esma, Asja

Bosanska žena je bosanska žena

I ko nije voleo i upoznao bosansku ženu
Kao da nije voleo ni Bosnu
Ni ono najlepše od Bosne

Žene
Bosanske žene

Ljeto je. Mostarsko. Užeglo.
Fatamorgana nije u daljini, već pred očima
crta obrise vode u znanim i neznanim oblicima.
Komarci podmuklo napadaju dio po dio tijela
Stvarajući konkurenciju vrelini vanzemaljskoj.
A zemaljsko je mučenje ipak gore.
Najgore je baš to, ovdje uzgojeno.
Ono što ne leti, ono što na dvije noge hoda.
Taj šejtan u ljudskom obliku
gori je od zrake sunca što posljednju kap iz mene cijedi
i od komarca što mi i najmanji dio kože otečenim čini.
Taj šejtan u ljudskom obliku
što se podsmijava ovoj ljudskoj muci
što tuče i udara
šipkom, granjem, prućem, kamenom i jezikom
tjerajuć' mene i svakog oko mene da biram
kako želim da Azrail po dušu dođe
da l' na koljenima pod užeglim nebom
da l' u lancima stomaka zalijepljenog za leđa
da l' od metka i granate mojih što protiv ovog ludila se bore
pa da tako ubije i mene i njih
a da ruke ne isprlja ni od mene ni od njih,
ne znajuć' da dušu ne prlja, već crni crnilom vječnim.
Al' ne zna taj moj dželat ni za dušu ni za vječnost
Ovakvo zlo ne osjeća i ne živi
Ovakvo zlo postoji kao opomena i kao izopačenost
ljudskog roda.
Biram da ne umrem ni od njegovog sapletog jezika
Ni od sunca što život daje
ni od gladi ni od žeđi
ni od metka ni granate
biram da umrem u borbi čovjeka nad nečovjekom
časno i pošteno kao spomen i sjećanje
na čovjeka koji je jači od sile i prisile bilo kada i bilo gdje.
A ljeto je. Mostarsko. Užeglo.

"Pošto ima mnogo šejtana, koji izgledaju kao Adem, nije dobro svakom ruku dati."

Rumi

"Ko se ne okoristi šutnjom učenjaka, neće ni njihovim govorom."
Ebu Jezid Bistami

Tvoje riječi bijahu mudre i voljeh ih najviše. Ali tvoj zavjet ćutnje mudriji je od tvojih riječi.

Svjesna sam individualizma i otudjenja medju ljudima. Ali jos uvijek u sebi nisam potpuno prihvatila takav poredak u drustvu. Mama je cesto znala reci da imam previse povjerenja u ljude i da ih cesto precjenjujem. I jedna bliska osoba mi je takodje znaka reci da odredjene individue gledam kroz ruzicaste naocale na nekom prijestolju, pa kad uocim da je slika potpuno drugacija, uslijedi razocarenje.

U situaciji kada je tesko pronaci osobu s kojom mogu podijeliti mudru misao ili lijepu pjesmu, osjecam otudjenje u punom zamahu. Nisam racionalista po rodjenju iako sam egzaktista po vokaciji, i ne mogu da prihvatim stvarnost rasclanjujuci dogadjaje i secirajuci ih kao zabu na stiroporu. Egzaktnost dogadjaja mi ne pomaze da prihvatim takvu realnost ma kako vjerovatna i razumna objasnjenja bila.

I opet od svih ljudi, ima on, totalno atipicni dijasporac koji to zapravo i nije jer tek nesto vise od 18 mjeseci tamo je preko bare s nekoliko sati razlike, kojeg se sjetim i s kojim mogu podijeliti svaku misao i u 3 ujutro i u 4 popodne. Jer smo ostali ljudi kojima je stalo. Ma ko usao u nas zivot, ma gdje bili i s kim, ostali smo ljudi koji se razumiju. I koji imaju vremena jedno za drugo neovisno o poslu, zeni, muzu, djeci kuci i sl. Thx, D.