žena zna

Nedostajes
Da?
Nedostajes mi
Ne razumijem.
Nedostajes mi kao zena, kao ljubavnica, kao prijatelj
I ti meni...
Si nedostajao
Jako...
A onda si od neodgovorene zelje
Postao tek neko koga jednom upoznah...

Težak je život pjesnika jer svoju dramu cijene više od svoje sreće.

Najteža je borba sa samim sobom
Kada želiš a ne doželiš
Kada poželiš a u želji sagoriš
Kada prestaneš željeti...
A čovjek bez želja nije pobjednik
Nije više ni čovjek
Jer život je niska od želja
Nanizanih u ogrlicu koju nosimo kao hamajliju
Za sreću da želje se ostvare
Ili bar neke od njih
Da sa svakim izmamljenim osmijehom
Još jednom udahnem život
Kao bljesak vječnosti u treptaju krila
Plavičastog leptira na cvijetu djeteline
A kada izgubiš svoju djetelinu
Tad i leptir odleprša nekom drugom cvijetu
I vječnost postane daleka i tuđa
I sva se pretvori u apstrakciju koju ne osjećaš
Jer više ne osjećaš ništa
Ni čežnju ni žudnju ni slast ni strast
Jer želja više nema...
A šta je čovjek bez želja?
Čovjek koji je izgubio rat sa samim sobom.

Kad oslijepiš od crnila vlastitih grijeha
i kad zadrhtiš od hladnoće svoga srca
i zanijemiš pred užasom vlastitog djela
čini ti se da to je najmračnije mjesto
gdje okorjele duše po ovozemaljskom
džehennemu hode proždirući same sebe
ali kad kao tačka po sinusoidi
iznova i iznova dotičeš vreo pod
uvijek nekako dublji i mračniji
onda znaš da to nije isti grijeh
kojem se ciklično beznadežno vraćaš
i znaš da više ne umiješ
ponoviti jedan te isti grijeh
a da uz njega ti ne zamiriše neki novi
a s dušom k'o bez duše
grijeh na grijeh se koti i buja
u tmini u kojoj ne razaznaješ crno od crnjeg
pa ni svjetlost ne uspijevaš
ni kroz suzu kad oči su najbistrije
uhvatiti u trenu kraćem od treptaja
jer duša već odavno bestragom nedođijom pluta.

Nekad kao da zažmirim pred bosanskom stvarnošću. Želim vjerovati u pametne, napredne i ambiciozne pojedince, poznavajući one što nekad su tu bili i krasili ovo društvo, a onda opet kao da se iz sna probudim i nađem u bosanskoj realiji.

Nekad sam za rođendan dobivala francuske šansone, filozofske traktate, i sl. Danas dobijem neki jeftini ženski poklon (jeftini se ne odnosi nužno na cijenu) i neku površnu sladunjavost bez imalo inteligencije iza toga. I nije poenta u poklonima. Stvar je što je to stvarnost koju živimo iz dana u dan. To je tako iz dana u noći i iz noći u dan. Kao da sam sa 17 i s 20 bila na nekom intelektualnom ostrvu u odnosu na ovu stvarnost koju danas gledam.

Imajući priliku raditi s mladima od 10 do 20 godina, sretna sam da ih upoznam i naprednih i pametnih. Ali iza svega toga proviruje uskogrudnost i "mala mjera" što bi moja mama rekla. Ili što bi jedan pametni kazao: "Da se sad nađu pred Bastiljom, mislili bi da je to naziv fudbalskog kluba." I tu prestaje bilo kakva ideja o nečemu višem. I ne, nije poenta (samo) u općem obrazovanju. Znam ih oji su danas vrhunski stručnjaci u svojim poljima diljem svijeta, ali su iza kravate i odijela i "pametnih naočala" oni isti ljudi koji ne mogu kupiti baš ničim to nešto što imaš ili ne.

Uvijek naivno pokušam s nekim novim oplemeniti ga/ju, pokazati da život nisu jednačine niti kafanski fazoni i slično. Ali kada i najbolji među njima se zadovolji osrednjošću, uopće ne mareći za viši smisao, živeći život po predajama usvojenim na džamijskim predavanjima, bez kritičkog (ikakvog) osvrta na bilo šta od toga, onda se zaista osjećam poraženom u bilo kakvoj ideji o kritičnoj masi.

Niko ne negira ničiji izbor, ali zar ne bismo trebali dovoljno inteligentni da možemo ekvivalentno diskutovati o svemu tome? Ne, Buhariji i Muslimu i ostaloj družini se ne proturiječi. A ne, ovdje nije riječ o proturiječnosti, ovdje je riječ o kritičkom osvrtu i usvajanju napisanog umom a ne sljepilom nošenim nečijom bradom.

I ne, Pariz nije grad gdje bi trebalo otići na medeni mjesec ako se nađe para, i ne, Njemačka nije radna oaza, niti je Španija Messijevo rodno mjesto.

I ne, Luksemburški park nije u Luksemburgu. Niti je Klub Slovenaca u Sloveniji.

Mais qui suis-je de parler de n'importe pas de quoi? Juste une ame perdue parmi les voiles du monde que je ne (re)connais plus...

Kad zacuti dan
Progovori tajna
Kad zaspi noc
Probudi se strah
Kad pokuca zora
Otvori se dusa
Kao prvi put
Sama i daleka od glasova
Pusta i tiha kao prerija u sjecanju
I bas kad bi takvom da uskrsne
Progovori dan
A dusa zanijemi.

Kad zapuse vjetar daleko od stvarnosti
Zaplesu slike nekog drugog vremena
U kojem bijah sretna i nasmijana
I kao da cujem svoj smijeh
U susotanju lebdecih slika
Cini se poput uspavanih zelja
Sto nekad navrate
Da spuste ruku na rame
I sapnu da sanjala sam i mastala
I da samo moja misao
Dijeli stvarno od nestvarnog
Pa zaboravim na godine, mjesta i ljude
I otisnem se na pucinu
Gdje galebovi nekim drugim jezikom pjevaju
I gdje skoljke neko drugo biserje kriju
Otisnem se daleko od iceg opipljivog
I prosto budem neka druga
Na pjenu od ostvarenih zelja...

You've said you needed some time for yourself
And you faded away into woods and silence
I waited for a glimpse of your presence
But you stayed distanced and vague
When I told you I understand that our time had flown away
You've tried to be a man with a boys' words and ticks
And honey,
All I said was
It's fine my dear
We're all grown up here...

So much wisdom in a grain of sand
Yet so much ignorence in an eye of obliviant observer
So much treasury in a whisper of silence
Yet so much emptiness in a constant rumour of undefined voices
So many of them
Yet so few you
So much of me in their perception
So little of me in myself
And still somehow
We're floating in a breeze
Squirted between the binaries
Still believing in ourselves making choices
And yet grasping for the rock in the sand
To grave our name on it
To proove someone somehow
That we truly did exist
With a cause with a tomorrow
Once we're gone...

Niko me nikad bas nista o ljubavi nije ucio.
Pa sam ucila sama iz knjiga.
Citala sam o sanjarenjima i velikim ljubavima.
O onim neostvarenim sto se zude cijeli zivot.
Pa sam tako zavoljela ljubav kao nesto neuhvatljivo i jako
Nesto bez cega zivot nije zivot
I sto nas cini siromasnim i jadnim
Ako to ne dozivimo i ne osjetimo
Drhtaj duse u tijelu
Kad nekog zavolimo.
I bas tako zaljubivsi se u ono sto ljubav je u knjigama bila
Zaljubih se u ljubav kao ideju
Mnogo vise i dublje i trajnije
Nego u covjeka preda mnom
Zaljubih se u tu misao o vjecnoj ljubavi
Da ne mogah prosto ljudski
Onako jednostavno i nesavrseno
Voljeti covjeka sa svim njegovim manama i vrlinama
Jer ja sam zivjela ljubav i kad se volimo
I kad cutimo daleki kao dvije obale okeana
I zivjela sam ljubav i u svim smjenama sunca i mjeseca
A ti si bio covjek sto zivi zivot
Na radnom mjestu, u posti, u banci,
Kod doktora, kod direktora, kod roditelja
A ja sam bila neko zaigran zivotom
I zaljubljen u ljubav
Opijen vjecnom mladoscu dusa
I uspavan mirisom bezvremene strasti.
Ja sam bila neko iz neke druge stvarnosti
Ako uopce iz bilo kakve realnosti
A ti si bio covjek kao bilo koji drugi
Sto rodi se, zivi i umre
Iskreno i pravedno postujuci sve propisano
Zaboravljajuci da najvaznije zapisano
Nije nikakav ni broj ni pravilo
Samo nefs uskovitlan u svome bicu
Zedan strasti i smiraja sve u jednom
Da nadje svoje gnijezdo na rajskome drvetu.

Sola sulla spiagga... non c'è male... ho pensato que questo era triste ma no, non è vero, perche ci sempre molte cose di fare :) e molti gente di conoscere ;)

Great woman, great scientist and so much more... RIP.

Kad bih znao da je to posljednji put što sam s tobom, promatrao bih te kako spavaš, pokrio bih te nježno i zahvalio Gospodinu za tvoj dragocjeni život.

Kad bih znao da je to posljednji put što sam s tobom, otpratio bih te do izlaznih vrata, zagrlio bih te i poljubio, pozvao bih te da to još jednom učinim.

Kad bih znao da sam s tobom posljednji put, slušao bih pomno tvoj glas, ugasio bih televizor, odložio novine i svu bih svoju pozornost usredotočio na tebe. Zapamtio bih ton tvoga glasa i boju tvojih očiju.

Kad bih znao da je to posljednji put što sam s tobom, pustio bih da pjevaš i sam bih pjevao s tobom i rekao bih ti da još jednom zapjevaš.

Kad bih znao da je to posljednji put što sam s tobom, svaki bi mi trenutak bio važan. Ne bih se brinuo za tanjure, za dvorište, za novac. Poželio bih da zauvijek ostanem s tobom.

Kad bih znao da je to posljednji put što sam s tobom, učinio bih sve da budeš sretna. Spremio bih ti najdraže jelo za večeru, uzeo bih slobodan dan da budem s tobom. Ne bih se trudio da skupim igračke i da popravim krevet. Pričao bih ti koliko mi značiš, koliko mi je stalo do toga da dođeš u raj. Rekao bih ti da se ne bojiš, da budeš jaka. Govorio bih ti da te volim, smijali bismo se i prebirali po najljepšim uspomenama.

Kad bih znao da je to posljednji put što sam s tobom, čitao bih s tobom Bibliju i molio, zahvaljivao bih Bogu što smo se susreli i što se na tako divan način brinuo za nas.

Kad bih znao da je to posljednji put što sam s tobom, plakao bih, jer bih želio više vremena provesti s tobom. Kad bih znao da je to posljednji put… Uopće ne znam kad će biti posljednji put.

You had me on a palm of your hand

You had me like a bird singing only to you

You had me smiling just by a glimpse

And my tickles

And my butterflies

And all of it together

It was all you having me as a golden fish

To make your every single wish

Come true

But then there was a silence

And there was a distance

From my thoughts to your being

And from you dreaming quietly

To me wishing loudly more and more

Of life, of me and of you

And it was in that clash of distant desires

That we grew apart

That I stopped smiling

And giggling about anything you say

You stayed in my memory as a nice and vague

Antiquity with so much potential to be my everything

But instead of everything you’re just someone I’ve met

Someone who made my nights and days brighter and happier

For the moment where we thought we had it all

And we had nothing but our thoughts

Who met on a rainy night in dark

With no girl or a boy to come near our fortress of lust

For undefined soul waiting for ultimate love.

Sarajevo je moj grad. Bilo i ostalo. Mnogo se promijenilo. Ali je i dalje moj grad. Sinoć šetam, prolazim kraj FIS-a, kad u jednom od kafića, malo prije Trovača, sjede trojica četvorica momaka i onako tabire neku sarajevsku priču i baš prokomentarisah "E ovo je ona nekadašnja sarajevska raja". Nisu to intelektualci, nisu to pametnjakovići, ali su oni dobroćudni čaršijaneri, puni dobrih pametnih fazona, s pričom koja ne tabiri bjelosvjetsku politiku, ali ima nešto pametno, inspirativno i zajebantsko u njoj.

Rat sam provela u Sarajevu. Bijah dijete što još ni u školu nije krenulo. Al' se sjećam svega. Sjećam se ratne muzike. Sjećam se hora "Palčići". I sjećam se Lane i Emine. Kako se i sama tako zovem, uvijek sam se sa njom poistovjećivala i željela biti kao djevojčica iz hora. Lijepa, slatka, pametna i vesela.

To su djeca Sarajeva. Iako je rat, bili smo razdragani i kreativni. Bili smo čisti, uredni i lijepi. Imali smo svoje dostojanstvo. Imali smo čehre koje su govorile mnogo više i dalje od jednostavnog dječijeg pogleda. Gledam današnju omladinu, bezidejnu, bezizražajnu, s dušom ostavljenom u podrumu neke društvene mreže, s duhom zarobljenim u vremenu polomljenih veza s iskrenom prirodom bića.

Poželjela sam sarajevsku raju. Poželjela sam iskrena dječija lica. Poželjela sam ljude kao ljude.

Zar je moguće da smo u ratu više čitali, iskrenije pjevali, više voljeli, bili duhovniji i pametniji nego u izobilju u kojem se svaki dan budimo dvadeset i više godina poslije?



http://vijesti.ba/clanak/304640/henda-o-ratu-u-sarajevu-i-pjesmi-sarajevska-raja



Postoje događaji i ljudi koji nas obilježe za cijeli život. Taj rat je bio nešto najstrašnije što nam se dogodilo. Ali je isto tako u te četiri godine pokazao da imamo najbolje borce, najbolje muzičare, najbolju djecu i mladost, najkreativnije ljude i da postoji nešto neobjašnjivo moćno u tome što zovemo duh Sarajeva. I ne postoje ti stranački primitivni ublehaši koji mogu uništiti historiju Sarajeva i istinu drugačiju od one koju nam nameću i u koju nas žele ubijediti. Bila sam dijete, ali pamtim. Pamtim za cijeli život. Preživjeli smo pakao, ali smo zadržali naše dostojanstvo. A sada nam ga otimaju u miru. E ne može. Dokle god postoji ijedan iskreni čovjek sa sjećanjem o pravom Sarajevu i sarajevskom duhu, poltroni neće uništiti tu baklju koja još uvijek gori.

Živeći svoj mikrosvijet, zaboravim na stavrnost koju dišem.

Radeći distance phd, komunicirajući s ljudima van bosanske kasabe, prateći neke inostrane trendove, i jednostavno ostajući u svom mikrosvijetu, zaboravim na tugu i jad u kojem obituje Bosna i Hercegovina.

Dva sata prije polijetanja u novi život van BiH, nakon što sam se sa svima pozdravila i sve dogovorila, odustala sam i ostala u Sarajevu. Jednostavno mislim da ne možemo svi otići. Vjerujem da neko mora i ostati i boriti se i u miru. A teško je.

Teško mi je gledati mlade ljude s površnim interesima. Mlade ljude bez osjećaja za istinsku kreativnost i maštu, bez iskrenog poriva za naukom i čistim znanjem, bez dovoljno ambicija i želja da budu bolji u svakoj nijansi spektra svoga bića.

Teško mi je raditi u firmi gdje 20 i 30 godina starijim od sebe, nadređenima, objašnjavam stvari za koje primaju duplo i troduplo veće plate od moje, i na kraju o nečemu odlučuju nemajući pojma ni o čemu. I ne, ti ljudi nemaju stida ni srama, štaviše, oni zaista misle i iskreno vjeruju da nešto znaju i da zaslužuju pozicije na koje su dovedeni stranačkom pupčanom vrpcom.

I ne, ne želim govoriti o strankama i začaranom labirintu iz kojeg se put ne nalazi. To me ne zanima. Tu bitku već odavno ne vodim. Ali me rastužuju mladi ljudi koji pišu peticije protiv profesora vrhunski obrazovanih na najprestižnijim univerzitetima na Zapadu, profesora koji govore po nekoliko stranih jezika, sa više završenih fakulteta. A peticije pišu mladi ljudi koji po nekoliko puta obnavljaju prvu, drugu ili treću godinu studija, studenti sa 6 i kusur prosjekom, studenti koji su predstavnici studenata Univerziteta u Sarajevu za naučno-istraživački rad sa istim tim prosjekom i po nekoliko obnovljenih godina u indeksu... Pa o kakvom naučno-istraživačkom radu takav neko može govoriti?

Žao mi je mladih koji imaju talenta i potencijala, ali nisu vidjeli neba daljeg od onog nad njihovim plastom sijena. Žao mi je onih studenata koji uljuljkani korzom i subotnjim defiliranjem gradskom čaršijom uspavaju zauvijek ikakvu nadu za boljim životom i intelektualnim i duhovnim napredovanjem i ostvarenjem. Jer bitno je naći nekakav poslić, oženiti se i napraviti koje dijete. I umrijeti. Kako mahala kaže.

O mahalo, prokleta da si!
O mahalo, što snove razvodniš!
I što ambiciju jeftinim strastima zamijeniš!
O mahalo, korovom mjesto cvijećem što mamiš!
I makadamom mjesto ravne ceste
i cajkama mjesto valcera!
O mahalo prokleta da si
što mladost demencijom slikaš!
O mahalo, ostarjela, ljubomorna i sebična
pusti već jednom svoje kandže sa te mlade kože
skloni svoje damare s njegovih i njenih očiju
daj da ugledaju sunce i mjesec na drugom proplanku
daj da slobodno sanjaju i stvaraju
daj da ti ljudi zaista budu ljudi!
O mahalo, prokleta da si
u tim borama od zavisti dubljim i suhljim
od suhog granja što takvi kao ti ljeti pale
i trave i zemlje suhe i žedne
života, strasti i želje!

I miss your good night words
And all the minutes before that
Where we chat about everything and nothing
Just to say that we care
I miss your long gaze into my eyes
I miss your silent desire to kiss my lips
While I simply think of you
And I miss you
Missing me...

Ne umijem više ni da pišem
U ovom vremenu satkanom
Od nepoznatih lica
I dana i noći što kriju tajne
O kojima nikad ni pomislila ne bih
A sada lebde nad svakim uzdahom
Kao utvare vrebajući pravi trenutak
Da ih udahnem i otjelotvorim svojima
Kakve zapravo i jesu...
Pa tako ućutim noseći godine
Kao cigle u svežnju s kruhom i vodom
Ostajući žedna i gladna
Za trpezom na posljednjoj večeri
Kojoj ne pripadam
A čovjek kao prokletnik
Traži da pripada čak i kada zna
Da iz drugog je nekog mjesta gdje rijetki svraćahu
U još rjeđim noćima
Tako skrivenim da već godinama tragam
Za jednom takvom
U kojoj bih našla nekog sličnog
Da zajedno nađemo put
Do tog nekog drugog mjesta
Neznanog onima što noću san uspava
I onima što danju dvije kazaljke pokreću.
Samo rijetki nađu rijetke
A čini mi se da predugo isti zrak dišem
Da bih prepoznala onog
Koji neke drugačije snove sanja...

Misliti ne znači sjećati se
Ne misliti ne znači zaboraviti
Ali ni zaborav ni sjećanje
Nemaju baš ništa s tim
Što zamiriše na trenutak
Kao želja, kao čežnja, kao uspomena
U danu tako običnom
Za onog koji zaboravi
I tako drugačijem
Baš kad pomislim da ne mislim
A sjetim se...