2002./2003. – do danas…

Politika me ne zanima i ne bavim se politikom. I nisam nikada pretjerano obracala paznju na promjene u bh drustvu. Vjerovatno jer sam bila neiskusna, mlada i sta vec. Ali sve promjene koje bih uspjela primijetiti sam pravdala nekim djecijim objasnjenjima iako sam mislila da sam mnogo toga procitala za svoje godine, iako sam mislila da razumijem bolje, vise, dalje od drugih. A znala sam jako malo. Nista.

Unazad 10 godina, desile su se promjene u mnogim sferama. Politickoj, ekonomskoj, drustvenoj, umjetnickoj, ljudskoj. O politickoj necu govoriti jer kao sto rekoh ne bavim se politikom i ne zanima me (iako sada mnogo bolje vidim sta se desavalo i spremalo). Ekonomska situacija je bila pravo blagostanje. Nije se imalo nicega previse, ali je svega bilo dovoljno. Plate su bile redovne, i zadovoljavajuce (ne nalazim prikladniji izraz). Ljudi su bili privrzeniji, bolji itd. Ali ne zelim govoriti o tome. Prije desetak godina situacija se pocela drasticno mijenjati. Sinovi i kceri pojedinih danas kao "poznatih, znacajnih" politicara, privrednika, biznismena (citaj kriminalaca) koji su isli sa mnom u gimnaziju su bili niko i nista. Znali smo donekle "ciji su", ali niti je to igralo kakvu ulogu, niti je to kome bilo "toliko" bitno, niti su oni se isticali nekim pretjerano naprednijim tehnoloskim stvarcicama ili krpicama. Ali se osjetila promjena klime u drustvenim odnosima. Malogradjanstina je lagano navlacila na sebe ruho skorojevica, izvezeno najfriskijim ilegalno stecenim dobrima. Odjednom su ta djeca postajala "neko i nesto", vjeciti studenti, dezurni partijaneri itd. Odjednom smo se prestali "druziti", izlaziti, pozdravljati. Naprosto je bio napravljen rez.

Prije desetak godina su se slusali "Mrazevi" od Irine, "Dodji" od Knock Outa, "Bila je lijepa" od Macbetha, "Navrati ponekad" od Zabranjenog pusenja. Nije bilo verena, solja, tek postalih zvijezda i zvjezdica, prepjevavanja izlapjelih pjesama itd. Sajmovi knjiga su bili kultni dogadjaj koji se iscekivao, koji se mjesecima unaprijed najavljivao, za koji se stedilo i pripremalo. Ucenici su organizovano posjecivali pozorista, galerije, sajmove. Razgovaralo se o post-ratnom periodu, analizirala se "Grbavica" Jasmile Zbanic, "Zaba", "Helverova noc" itd.

U ljudima je bio prisutan optimizam. Evropska Unija je kao bila blizu. Bili smo tu negdje sa susjedima/komsijama. Mircovalo se iz svih krajeva BiH i sire. Nije bilo bitno ko si i sto si i koliko ti je godina, dokle god si dijelio iste interese, interese za dobru i kvalitetnu muziku, dobru knjigu.

Nesto se promijenilo. Nesto se slomilo. Nesto je nestalo. A onda se pocnes pitati da li je uopste i postojalo. Znam da jeste. Vjerujem. Zelim da vjerujem. Jer kad je nesto postojalo, znaci da je moguce po zakonima fizike da postoji. A kad je moglo biti jednom, moze biti opet.

Opet moze biti dobro. Uz razloge i objasnjenja odraslog covjeka, i dalje sanjam snovima djeteta…

Be First to Comment

Komentariši