žena zna

čovjek čovjeka znanjem oplemeniti ne može

13.08.2018.

Till death do us part

Moj posao podrazumijeva rad s ljudima. I tako upoznajem ljude svih doba i zanimanja.

Danas mi jedna žena od 65 godina kaže:

"Možda na meni primijetiš da sam malo rastresena i da ne funkcionišem kako treba, ali se trudim da sva dokumentacija bude uredu. Zaista se trudim, i vjeruj mi, suzdržavam se da ne zaplačem..."

I poče žena plakati. Usred radnog sastanka. Žena više nego duplo starija od mene.

Pitam "Šta se desilo?"

Kaže - "Imala sam porodičnu tragediju. Muž mi je umro." I poče plakati još jače.

U takvoj situaciji ne možete reći "bit će sve uredu", jer neće, jer čovjeka više nema i neće se vratiti.

Pitam "Pa šta se desilo, da li je bio bolestan, da li ste vi bili sa njim kad se to desilo" i slična pitanja.

"Ništa! Bili smo zajedno, kao i uvijek, i samo je rekao da nije dobro i izgubio je svijest. I već je bio mrtav. Rekli su da je bio srčani udar. Ali to niko nije mogao očekivati. Znate kako muškarci s godinama se opuste i imaju, ono kako kažu, stomak i to?"

Oh, da, znam, živim u Bosni.

"E pa moj muž uopšte nije bio takav. Bio je izuzetno vitalan, fizički aktivan. Nije bio ni pod stresom. Penzionisan je za Novu godinu. Nije bio ni tri mjeseca u penziji. I eto..."

I opet poče plakati.

Tješim je riječima da ima djecu, unučad.

Govori - "Jeste, imam divnu djecu hvala Bogu, oboje su porodični ljudi, i imam divan odnos s djecom, ali nije to isto. Drugačije je to kad čovjek izgubi svog životnog druga. Kad uđem u kuću, a njega nema. A on je bio tako divna osoba. Mi smo voljeli sjediti na balkonu i radovati se malim stvarima. On je unosio vedrinu u sve što ga je okruživalo. Bio je tako pozitivan i pun energije. Bio je moje sve. Bili smo zajedno od druge godine fakulteta. Bili smo nerazdvojni. Za mene nije bilo ni prijateljice ni kone. Jedno drugom smo bili sve. Bio je moj oslonac i moja podrška, u svemu...."

I opet poče plakati.

"Pa evo dobra stvar je što radite, što se krećete među ljudima i možete bar malo da zaboravite."

"Ja hoću da idem u penziju, ne mogu više, slomljena sam, ali oni me drže na poslu. Kažu hoće da mi pomognu. A ja bih samo kući..."

"Ali kod kuće bi vam bilo teško, bili biste sami i sve bi vas podsjećalo na muža. Ovako bar možete malo da skrenete misli s toga što se desilo."

"Ja stalno mislim. O tome šta se desilo. Ljudi me pitaju da li sam nešto primjećivala. Možda mi nije govorio. Ali mi nismo imali tajni jedno pred drugim. Ništa nismo krili jedno drugom. Znala bih. Ali eto, on je bio takav. Pozitivan uvijek. Nikad se ni na šta nije žalio. Ni o kome ružne riječi nije govorio. Tako je bio...."

I opet poče plakati...

I pomislih na svoje prijateljice i sve one koji me okružuju i nesretne živote, živote bez ljubavi. Pomislih na nju koju jedino smrt (njegova il njena) iz pakla u kojem se nalazi, može izbaviti. Pomislih na nju što čezne za malo ljubavi i pažnje. Pomislih na nju koja se godinama oporavlja od razvoda. Pomislih na nju čiji se muž od mame i tate ni u kasnim tridesetim nije znao osloboditi i postati slobodnim čovjekom.

Pomislih na sve druge balkanske priče koje u bijedi, siromaštvu duha, aroganciji, nadobudnosti i brljotini vlastitih kompleksa, ne uspijevaju biti lijepa priča koja traje till death do us part.


07.08.2018.

"Distance doesn't separate people, but silence does." - Jeff Hood

Prije nekoliko godina sam kupila mobitel od ljudi koji su ga dobili na poklon od rodbine iz dijaspore. Rodbina je mislila da će ih time obradovati, a njima je zapravo potreban real money od čega plaćaju račune i hranu.

Ratne godine sam provela u opkoljenom Sarajevu. Nikog nismo imali. Rodbina je iselila u Njemačku i Kanadu. Do sredine 1993. nisu ni znali da li smo živi ili mrtvi pa nam ništa nisu ni mogli pokušati poslati. A onda su nam počeli slati pakete. Naravno, elitne porodice i njihova familija su morale priskrbiti sebi novce da bi danas mogli krčmiti i dalje ovu napaćenu zemlju i slati svoja mjezimčad po stranim zemljama i kupovati im kojekakve tričarije, pa su naši humanitarni paketi do nas dolazili u osrnavljenom obliku. No i takvima bismo se radovali. To je bilo u zadnjim godinama rata i onim kratko poslije, jer su se (uglavnom) morali vratiti u Bosnu. Ali sjećam se svoje dječije radosti sa svakom lutkicom koju bih dobila, sa svakom muškom ili ženskom košuljom koju bi poslali. Sjećam se i godina poslije rata kada su se vratili sa stvarima iz Njemačke, kada bi ih posjećivala i provodila raspuste u njihovim domovima, kako su me znali obradovati nekom majicom ili košuljom koju ne bi više nosili pa bi je meni poklonili, onim iz daleke Njemačke.

Danas sam samostalna, privrjeđujem, radim, zaradim, putujem, trošim i kupujem što mi duša poželi. Preživjela sam i rat, i glad, i žeđ, i štednju, i oskudijevanje, i borbu za vlastiti dinar, i borbu na putu do onoga što sam danas. Danas od rođaka iz Austrije naručim kozmetiku ili neki dizajnerski komad kojeg nema na Balkanu i uredno platim. Počastim i pismonoše i kurire. Danas ne dobijem ništa od rijetke rodbine koja je "vani". I ne treba mi. Ne tražim.

Nekad se činilo da ta "darivna veza" smanjuje kilometre koji nas razdvajaju. I sigurno ima nešto i u tome. Obradujem se skoro kao malo dijete poklonu, sitnici iz "vana". Dođe prijatelj iz Amerike i donese neku fancy čokoladu, kaže "E ovo ti je posebna čokolada, iz specijalne tvornice u Texasu! Znam da ti voliš ono zdravo, e ovo ti je prava crna čokolada!" Poklonim je mami jer znam koliko voli "specijalne crne čokolade" kakvih nema ovdje. Kaže "E ono je prava čokolada! Uzela sam samo jedan red, ostalo ću uz kahvu na poslu. Svaki dan pomalo, da uživam :)"

Dođe prijatelj iz Engleske pa mi pokloni knjigu. Jednu, drugu, treću. Pretvori se to u neki neobavezni, naš mali ritual. Like it.

Dođe prijateljica iz Švicarske pa mi pokloni švicarske čokoladice, parfemčić ili neku drugu sitnicu. Nice.

Ali, više od svega volim živu riječ. Pa bilo otipkanu ili izgovorenu na ekranu. Volim to što nas čini bliskim više od bilo čega drugog. Volim kad pije bosansku kahvu u dalekoj Čemerici i nazove i kaže "E ja se tebe sjetio da kahvenišemo. Znam da ti ne piješ kafu, al' eto, meni ova gorčina bude manja kad je pijem s tobom preko žice." I bude mi drago da sam tu za nekog svog.

Jer nisu kilometri ti koji nas razdvajaju, već dani i mjeseci bez riječi.

04.08.2018.

Jedan od razasutih bisera iz sufijske sehare - Mehmed Karahodžić

"Pošto ima mnogo šejtana, koji izgledaju kao Adem, nije dobro svakom ruku dati."

Rumi

04.08.2018.

Mudrom i išaret dosta.

"Ko se ne okoristi šutnjom učenjaka, neće ni njihovim govorom."
Ebu Jezid Bistami

Tvoje riječi bijahu mudre i voljeh ih najviše. Ali tvoj zavjet ćutnje mudriji je od tvojih riječi.

03.08.2018.

I poslije svega - covjek

Svjesna sam individualizma i otudjenja medju ljudima. Ali jos uvijek u sebi nisam potpuno prihvatila takav poredak u drustvu. Mama je cesto znala reci da imam previse povjerenja u ljude i da ih cesto precjenjujem. I jedna bliska osoba mi je takodje znaka reci da odredjene individue gledam kroz ruzicaste naocale na nekom prijestolju, pa kad uocim da je slika potpuno drugacija, uslijedi razocarenje.

U situaciji kada je tesko pronaci osobu s kojom mogu podijeliti mudru misao ili lijepu pjesmu, osjecam otudjenje u punom zamahu. Nisam racionalista po rodjenju iako sam egzaktista po vokaciji, i ne mogu da prihvatim stvarnost rasclanjujuci dogadjaje i secirajuci ih kao zabu na stiroporu. Egzaktnost dogadjaja mi ne pomaze da prihvatim takvu realnost ma kako vjerovatna i razumna objasnjenja bila.

I opet od svih ljudi, ima on, totalno atipicni dijasporac koji to zapravo i nije jer tek nesto vise od 18 mjeseci tamo je preko bare s nekoliko sati razlike, kojeg se sjetim i s kojim mogu podijeliti svaku misao i u 3 ujutro i u 4 popodne. Jer smo ostali ljudi kojima je stalo. Ma ko usao u nas zivot, ma gdje bili i s kim, ostali smo ljudi koji se razumiju. I koji imaju vremena jedno za drugo neovisno o poslu, zeni, muzu, djeci kuci i sl. Thx, D.

01.08.2018.

Na valima i kroz stihove jedne bezvremene duse...

Ne bih znala koju izdvojiti...

Magdalenu... Cesaricu... A kad mi dodjes ti... Vjeruj u ljubav... Oprosti mi pape...

Odrastala sam uz njegove pjesme. Sanjala o ljubavi. Ucila o ljubavi. Zamisljala kako princ na bijelom konju narucuje bas jednu njegovu uz koju plesemo dok nestajem u tom pogledu punom ljubavi.

Kazu da sebe je znao reci da je i kapetan i sluga svoga broda i da takav je bio i u zivotu. Da bio je veliki covjek vjecno zagledan u more.

Pomislih ... hoce li za 40, 50 godina kad dodjem u njegove godine, biti ljudi poput njega, tih velikih i dobrih ljudi koji su ostavili vjecni trag, i koje cemo nositi u srcima i na usnama kroz generacije?

Veceras sam uz njegove pjesme i imam svoj licni koncert u intimi svoja cetiri zida. I plesem kao sto je djevojcica u meni zamisljala. S manje dekora. I manje osoba. Ali s jednakom emocijom uz Oliverove pjesme.


25.07.2018.

Tako mi nedostaje!

Nedostaje mi da se zaljubim
Onako nesvjesno i slobodno
Kao tinejdžerka koja se ne boji
Voljeti do kraja ovog i onog svijeta
Nedostaju mi leptirići u stomaku
Da me golicaju pred svaki izlazak
Nedostaje mi da se požudno gledamo
I blesavo ćutimo i smijemo
I smišljamo najluđe scenarije za nas dvoje.
Nedostaje mi držanje za ruke
I onaj osmijeh od uha do uha
Dok šetamo glavnom ulicom
I baš nas je briga za sve oko nas
Jer tu i tada postojimo samo mi.
Nedostaje mi da volim bez pregovaranja
Taktike, zadrške i prevlasti.
Nedostaje mi da budem žena
Kraj muškarca koji zna da voli
Do kraja, pred svima i zauvijek!
25.07.2018.

Bosanski mamoni

Na Balkanu, a možda (ne znam) u Bosni naročito, postoji posebna veza između majke i sina. I ne, nije to ona posebna veza roditelja i djeteta, već potreba da dijete ostane vječito dijete ovisno o majci, samo što kad dovoljno naraste i kada treba biti svoj čovjek i voditi svoj život, nastavlja voditi majčin život, i svakog kome treba u familiji.

Gledam te muškarce koji nisu ni glupi, ni nesposobni, ni bezobrazni, ali gledam kako ih majke uzimaju od njih samih. Uzimaju ih od njihove glavobolje da bi im zadale još veću, od njihovog slobodnog vremena da bi poželjeli otići na posao, od njihove žene i djece, da ih nikad i ne požele, od svega što bi njihov život činilo njihovim bez uplitanja majke.

Ali ne, ona će od zdrave postati bolesnica, od bolesnice putnik na onaj svijet, od putnika na onaj svijet vaskrsnuće da svome sinu pruži još jednu priliku da se iskupljuje za imaginarne grijehe i za sve nedaće koje je prošla, a još više za one koje je umislila.

Gledam ga, slušam ga, kako trči od bolnice do doma zdravlja, od ambulante do apoteke, od nane do majke da im da sve i još malo više i na kraju kaže: "A šta ću, moram šutiti, đe ću još i taj grijeh na sebe". I tako vođeni onom mudrom izrekom "Džennet je pod majčinim nogama", oni trče ko pesek na lancu pod i oko tih nogu tabanajući svoj Dzennet. Ne znajući ili zaboravljajući da tabanaju i Dzehennem frustracijama i posljedicama frustracija prema drugim ljudima i sebi samima, a uzrokovanih tabananjem Dzenneta pod majčinim nogama.

Gledam ovog drugog koji ni reći ne smije da mu je "dopizdilo" i da mu se ne da više trčati po gradu i državi i ispunjavati svaki  njen hir, kako jednako gubi sebe i tone toliko duboko da ga više niko ne dozva među žive.

U poemi Mirka Kovača "Žao mi je" dodala bih i stih:

Žao mi je svih onih muškaraca što trče čitav život za majčinom suknjom.

Nevjerovatan je taj fenomen "majčinog hatera" i (ne)svjesnog upropaštavanja vlastitog života radi života one koja nikad neće biti zadovoljna. "Mamoni" su slaba imitacija "balkanskih" ili još gore "bosanskih mamona" koji se busaju u prsa svojom muškošću i "glavom u kući" i s čim sve ne, dok ostaju samo mamini sinčići koji ni gaće navuć' ne smiju dok majka ne izdahne i bez riječi ga oslobodi svog hatera.

11.07.2018.

Happy B-Day my dear :)

Za mog najvjernijeg citatelja i pratitelja - Sretan rodjendan, zlatni djecace! :)



09.07.2018.

Ostah ...

Ostalo mi je pola srca na tvom dlanu.
S ovo pola moga mogu se buditi
I zanoćiti da osvanem
Ali ne mogu voljeti.
Ostao mi je osmijeh u tvojim očima.
Izmamio si ga i zadržao
Kao pobjednik trofej na najvišoj polici.
Ostao mi je poljubac dug i sjetan
Na tvojim usnama
Da zamiriše kao jorgovan u proljeće.
Ostala sam ja tvoja u tom nekom
Nestvarnom vremenu
A da ti nikada nisam zaista
Pripadala.

09.07.2018.

S portala www.amazonke.com by Ilda Dedić

Žena sam i mogu da trpim. Ne trebam, ali mogu. Granice bola koji mogu podnijeti jedva da se mogu dosegnuti. Jer taman kada pomisliš da si me ubio, da moje nježno biće i sićušna figura ne mogu više podnijeti, ja ustanem ponovo.

Žena sam i mogu da pognem glavu. Mogu tako nisko da je spustim da se sama sebe zastidim. Ali mogu i hoću ako treba. Ako mislim da vrijediš.

Žena sam i mogu da se odreknem svega i svih za voljenog čovjeka. Mogu da trpim prijekor cijeloga svijeta. Mogu da budem odbačena i osuđena. Mogu i neću se žaliti. Sve ću ja stojećki podnijeti.

Žena sam i mogu da zažmirim i da se pravim slijepa a i gluha. Mogu da zažmirim na prevaru i da se oglušim na uvredu. Ne trebam, ali mogu. Mogu da pređem preko poniženja. Mogu da oprostim preljubu i izdaju. Ljubit ću te iako znam da te i neka druga ljubila. Da su i njene usne dodirivale tvoje. Nalazit ću njene tragove svud po tebi. Mirisat ćeš na nju, a ja ću te i dalje voljeti. Ja ću i dalje tražiti opravdanja za svaki tvoj ružan postupak, za svaku izdaju, za svaku prevaru. Ne trebam, ali mogu.

Žena sam. Nježna sam, krhka sam i možeš lako da me slomiš. Možeš lako da gaziš preko mene i preko mog ponosa. Ne trebaš, ali možeš.

Progutat ću i ono što ni pas s maslom ne može. Stajat će mi teške riječi u grlu danima, gušit će me, ali na kraju ću ih progutati, neću ih izgovoriti, ali ostat će u meni. Ostat će da peku i da mi grizu iznutricu. I onda će se jednog dana nešto slomiti u meni. Bez glasa, bez jauka. Nešto će pući. Rasut će se u hiljadu komadića i neće biti nikakve šanse da s ponovo sastavi. Ne znam kako se to zove . Ne znam ni šta je to, ali znam da od tog trene mene za tebe više nema. Znam da me od tog trena nemaš. I to nije ni moja odluka, ni moj ponos.

Ne. To je valjda ona granica trpljenja koja se nije ni nazirala, a odjedanput si je prešao. To su valjda one ružne riječi koje su mi jele iznutricu. To je onaj nevidljivi zid za koji nisi znao da postoji. Za koji nisam ni ja znala da postoji. A onda si lupio glavom u njega i postao svjestan da me nemaš više. I ne možeš me dobiti nazad. Sva vojska svijeta me ne može vratiti. Ni sve blago kupiti. Jer više ne postojiš. Svaki osjećaj za tebe je mrtav. Ja sam mrtva.

Žena sam i koliko god da granica mog trpljenja bila daleko ipak ima kraj i dođe kad se najmanje nadaš. A tad je sve uzalud. Tad više ne postojiš.

09.07.2018.

Herzlichen Glückwunsch zum Geburstag

Postoje ljudi koji dođu i odu iz našeg života, a da ih se posve rijetko, skoro nikako i ne sjetimo. A postoje i oni koji i kada odu, ostanu jer to zaslužuju. Možda ne postupcima prema nama, ali svojim nekim općim djelovanjem koje zaslužuje poštovanje i pažnju.

I uvijek kažem, kada prođu oluje i nevremena, da mi je drago da su ti ljudi bili dio mog života. Obogatili su ga riječju, mišlju, uspomenom, poukom, podukom.

Ich wünsche dir alles Gute zum Geburtstag und alles Gute in deinem Leben.
08.07.2018.

Ispovjedaonica

Jos nisam srela i upoznala nekoga kome mogu reci svoje najmracnije tajne. Kome mogu povjeriti one stranputice i dogadjaje zbog kojih katkad mrzim samu sebe.

Postoje (tek poneko, ali postoji) osobe koje mogu pozvati kad mi se dogodi bezdan, kad me obuzme beznadje i kad izadjem iz uzasnog i teskog razgovora s nekim bliskim. Imam i gdje prespavati. Ali i dalje ne poznajem (musko ili zensko) nekog dovoljno otvorenog, bliskog i svog da bih mu mogla olaksati dusu. Ono tipa "Ubila sam covjeka. Ne slucajno. Vec jer sam to morala uciniti. Ili bih ja umrla da to nisam napravila." Naravno, nije upitanju nista slicno, ali eto, pozelim imati svog licnog svecenika s kojim bih i nakon ispovijedi ispijala limunade, gledala filmove i znala da nema te ucjene i dogadjaja koji bi ga natjerao da zucne i rijec ikome ili me gleda drugim ocima...

04.07.2018.

Imaš pravo na snove, balkanska ženo, majko, kraljice! - by Marija Klasiček

Ima tih žena koje misle da su krhke, nevažne i male. Ima ih koje se boje podići pogled i sanjati, jer im je netko, jednom, rekao da su bezvrijedne. Rekao im da nisu dovoljno dobre da bi živjele život koji žele. Slagao ih da nisu dovoljno lijepe, pametne i talentirane. Da su rođene u krivom gradu, pogrešnoj obitelji i pričaju krivim jezikom.

Rekli su im, čak, da bi mogle možda ganjati te svoje snove, da su se rodile, npr. u neko drugo vrijeme ili da su iz bogatije obitelji. Da bi sve to imalo smisla kada bi one bile Amerikanke ili Engleskinje ili Francuskinje, jer to je ipak svijet i tamo su čuda ipak moguća, ali ovako, ovdje, neka zaborave na snove.

Snovi se ne događaju balkanskoj ženi.
Snovi su nešto što je luksuz, a luksuz je gubljenje vremena.
Ima tih žena koje su povjerovale, da su krhke, nevažne i male, da su rođene na pogrešnom mjestu i posve krivo vrijeme i u potpuno krivoj porodici… ima ih.
Ali ja nisam jedna od njih.

Meni naš Balkan nikad nije bio ni velik ni mali. Nikad nije bio ništa osim nekog geografskog područja, gdje svi govore istim jezikom, ali se ne razumiju, iz prostog razloga što to ne žele. Prepun prirodnih ljepota, bogate povijesti, divnih rijeka, planina i još ljepšeg Mediterana, ponekad mi se činio kao raj na zemlji.

Ljudi su ga učinili krutim, postavivši mu glupe granice i odredivši da živimo kako živimo, u čudnom, patrijarhalnom društvu u kojem se žena ni ne bori da bi bila žena, već spušta glavu i tjera i druge žene oko sebe da učine isto, jer to tako treba, tako je oduvijek bilo i tako će zauvijek biti.

Često mi se čini da smo se same porobile. Same smo odlučile biti male, krhke, poslušne ženice. Odlučile smo da nam je mjesto u kuhinji i s djecom. Odlučile smo da nemamo mišljenje i da nam je to u redu. Odlučile smo da je sasvim u redu da neka tamo glasna babetina izvikuje kako je protiv kažnjavanja muškaraca koji nas mlate, jer muško je muško i to je njegovo bogom dano pravo. Odlučile smo da se nećemo boriti za sebe, da ćemo primati udarce, trpjeti pijance i kurviše, kockare i seljačine, jer su to radile i naše matere i njihove matere i tako stoljećima unazad.

Odlučile smo da ćemo pustiti i Crkvu da gura prste u naša spolovila i određuje hoćemo li ili nećemo abortirati. I rekle smo na glas da je to u redu, jer su popovi prvi do Boga, iako s Bogom mnogi od njih nemaju veze. Na sve smo to pristale i onda se čudimo što nam ne daju sanjati?

Gledaju to tako i naše djevojčice. Njihova su srca puna leptira i cvijeća. One žele biti glumice i pjevačice i uspješne spisateljice. Žele putovati svijetom i kupati se na Maldivima, probati sve neobične indijske delicije i pokušati proniknuti u tajne egipatskih piramida.

Sanjaju i trebaju sanjati.

Al’ vide majku s kuhačom, spuštena pogleda i usana koje se odavno nisu nasmiješile i osjećaju sram zbog svojih snova. Vide oca koji galami i sve muškarce u porodici koji nedjeljom sjede oko stola, glade svoje trbuhe, izvikuju – “Ženo daj vina” i slušaju kako se “svo to žensko čeljade danas uobrazilo i s tim Facebookom i Instagramom, umislilo da može imat’ pravo glasa i parirat muškarcu”, pa im duše, još uvijek tako mlade i neiskvarene, već počinju osjećati teret otaca. Teret Balkana. Teret ovog tvrdog mentaliteta.

Još i ako se zaljube, u nekog tko nije njihove narodnosti ili vjere, nastaje kaos i lom. I rijetko koja pronađe snage da se othrva tom pritisku i pobjegne od okova, putem vlastite sreće.

I onda se dogodi da to neka učini. Neka poput mene, dovoljno luda da ide protiv Balkana i njegova tereta. Da mu ruši granice i da je baš briga što mnogi tvrde da je ne razumiju, iako je jezik isti. Dovoljno uporna da uputi pozdrav osmijehom, jer je na svakom jeziku isti. Iz dana u dan, dok ne slomi barijere. Dovoljno hrabra da je nije briga za mišljenje. Dovoljno drska da sanja i da živi te svoje snove. Iako živi točno ovdje, u srcu balkanske zadrtosti.

Dovoljno opasna, glasna i prisutna da mladim djevojkama u glave “ulije lude ideje”, o sreći i snovima i vjeri i činjenici da točno ovdje mogu biti žene i mogu živjeti kako žele. I mogu voljeti koga žele i mogu raditi posao iz snova i mogu zarađivati samo ljepotom i objavama na društvenim mrežama. I mogu biti popularne i uspješne i svoje.

Mogu.

Utirem put svakoj djevojčici. Rušim ti sve te bedeme, balkanska nacijo. Rušim ti predrasude. Kidam ti lance okova u koje si pred stotine godina bacio svoje najveće blago – balkansku ženu.

Kažem ti da je moguće biti ostvarena i glasna i sretna i uz to imati porodicu za koju ti nije teško – ništa. Moguće je.

I ne dam ti nikad više da kažeš – da nije!

04.07.2018.

By Igor Karanov

"Gravitacija sreće je beskonačna. Evo, čak i sad, kad sam ustao iz kreveta i seo da pišem, vidim da sam još pored nje – i njeni sanjivi pokreti jasno govore da, što se nje tiče, ja i dalje ležim tamo. Meka je i topla i trideset hiljada puta privlačnija i poželjnija nego sve utegnute boginje seksa na visokim štiklama.

Lepota nije gibanica pa da se za nju daje recept. Lepota je krajnje lična stvar, jedan trenutak između dvoje ljudi. Sve ostalo je puki fotošop."
03.07.2018.

Pruži mi ruku i poklonit ću ti moje Sarajevo na dlanu

Voljela bih ti pokazati svoj grad - moje Sarajevo.

Šetali bismo Obalom, a ja bih ti pokazivala otiske kulture

Što nam Austrougari ostaviše u amanet.

Skrenula bih kod Dva ribara da bar čuješ

Misao o jednoj kultnoj kafani

I produžila prema Čobaniji da ti povjerim

Tračak svoje mladosti kroz sjećanje

Na legendarni Rok teatar,

Moju najdražu Čobaniju džamiju

I jednu i jedinu Galiju

Gdje sam jela najbolju postratnu pizzu.

Nastavili bismo do Drvenije i njenog solitera

Pa produžili ka Papagajci - 

Hitu moderne predratne arhitekture.

Ali prije toga bi morao vidjeti Sinagogu i njen vrt -

Svjedočanstvo našeg multikulturalizma.

A onda bismo došli do mog djetinjeg parka

Gdje sam prvi puta vozila se u voziću

I šetala čvrsto držeći za ruku svoju majku.

Pokazala bih ti Bistrik - tu gdje napravih

Prve korake i progovorih prve riječi

Pokazala bih ti legendu o Sedam braće i osam vrata

I morali bismo napraviti veliki krug oko male džamije

Jer legenda tako kaže.

Prošli bismo kroz prolaz kraj Akademije

I vidio bi jednu od najljepših -

Crkvu Svetog Ante.

Možda bih te pozvala na piće u Pivnicu

Da se počastimo 

I da mi kažeš koliko je već na prvu šetnju

Lijepo ovo moje Sarajevo.

A onda bi nastavili kraj osnovne škole Edhem Mulabdić

Sve do Careve džamije

I jednog od najljepših harema u gradu

Tamo gdje nane i dede divane poslije teravije

Čekajuć' sehur i sabah namaz.

Ne bih ti mogla prećutati priču o hotelu Nacional

O njegovoj slavi i sjaju

Što još jedino u priči živi.

A onda bismo pogledali k nebu

I vidjeli dvije krasotice čuvarice moga grada

Žutu i Bijelu tabiju. 

Govorio bi mi da si čuo za ta mjesta

I da želiš da idemo gore. 

Otići ćemo i do jedne i do druge

I do Vratničke kapije,

Ali strpi se još malo da ti pokažem još toliko toga

Što je tako blizu

Poput Vijećnice i gradske biblioteke.

Ispričala bih ti predaje o njoj

I one zapisane kao priču o Inat kući 

I one kuloarske kao priču o masonskoj loži.

Vodila bih te za ruku žurnim korakom

Sve do Aleje ambasadora i Darive i Bentbaše

Vidio bi branu i ne bi vidio tekiju što nekad je tu bila

Ali bih ti morala ispričati i o tome.

Znam da bi me pažljivo slušao

Jer i ti voliš ćutati o sufijama

I njihovim predajama i mudrostima.

A mudrost historije umjetnosti bi učio

Iz jednog skrivenog kutka

Skrivenog i za same Sarajlije

Ukliještenog između Gazi Husrev-begove medrese i biblioteke

Gdje stara jevrejska kuća u svome koritu, pločicama i pejzažima na stropu 

Pripovijeda o smjenama prošlih vremena.

Pokazala bih ti da ovaj grad nije ono što vidiš i čuješ sada

On je ponosni svjedok svih prošlih vremena

I onih koja svanuće kad nas jednom ne bude.

Ali dok nas bude

Bila bih tvoj najvjerniji vodič

S osmijehom na usnama

Strašću u očima

I pregršt vremena u zagrljaju.

I bez vode čaršijske

Ostao bi zaljubljen u ovaj grad

Kao Apollinaire u Pariz.

30.06.2018.

Zagrljaj

Dugo se nismo vidjeli.
A onda si se samo pojavio preda mnom
Kao predskazanje nečeg ljepšeg, boljeg -
Nestvarnog.
Ne sjećam se da sam nešto izgovorila
Samo sam te tako snažno zagrlila
Da se sva nakupljena želja
U trenutku izlila na tvoja ramena i leđa
A svi prećutani poljupci su se pretočili
U onaj jedan dugi na ničijem prostoru
Između lica i vrata.
I valjda od siline želje čuvane u zavjetu ćutnje
Uzvratio si poljupcem i zagrljajem
Onako iskreno, nevino i strastveno
Sve to istovremeno
Kako samo zaljubljen čovjek čini.
Voljela sam taj zagrljaj nego svu stvarnost
U kojoj sam se probudila.

30.06.2018.

Ostah žedna svoga vremena

Srce mi je ostalo u tom nekom drugom vremenu.
Kojeg se ne sjećam.
Svaki novi pokušaj je poput talasa
Koji divno krene prema meni,
ali samo me raspršene kapljice dotaknu po
Člancima i malo iznad do koljena.
Ostajem žedna u svako predvečerje
Kad talasi svoj ples započinju. 
Gledam ih zaigrane i daleke
Kako započinju svoj ples i
Kako zorom bivaju tiši
Dok potpuno ne utihnu zamirući
U buđenju još jednog novog dana.
U pogledu neko drugo vrijeme,
U duši neki dugi uzdah
Koji ne mogu čuti ni razumjeti,
na usnama tišina i u srcu želja
Da se probudim u tom nekom drugom vremenu, 
zaboravom daleko od ove prolaznosti
Što do kosti boli.

30.06.2018.

Mani... iranski Buda?

Citam o manihejstvu. Religiji iz treceg stoljeca nove ere. Dakle pojavila se prije Islama. Religija koja u osnovi ima dualizam ali s primjesama ranog krscanstva. Religija koja i nije klasicna religija jer njeni pripadnici mogu biti pripadnici bilo koje religije, a istovremeno ne pripadati nijednoj. Religija koja priznaje i Zaratustru i Isusa i Budu i mnoge druge. Pitam se kako Islam gleda na taj naizgled miroljubivi i pomirljivi metod ujedinjenja ljudi... u osnovi je vjerovanje koje se u potpunosti krsi s islamskim, a koje vjerovanjem i u Isusa i Budu i Zaratustru takodje biva u klincu s Islamom.

S druge strane, Crkva bosanska je nastala na ostacima ili osnovama manihejstva. Mozda je zato tako blagonaklono gledala na Islam? Mozda je zato Islam napitomije primljen u Bosni...

22.06.2018.

Grehota

"Imati dobar sex, a nemati djecu je grehota."


Noviji postovi | Stariji postovi

žena zna
<< 10/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

MOJI LINKOVI

mail:
sadržaj
Početkom i krajem isheklana vječnost
A onda preseliš
Bajka
Božijim dermanom
Bujrum
Bez kraja
Bijeg
Bliža no ikad
Da zadržim još zehru sna
Djevojčicin san u svijetu odraslih
Juznije nista novije
*** cuvam (...)
*** Da sam (...)
Disem
Dok nas smrt ne rastavi
Dova za esenciju onog sto nismo
Drvo zivota
Enchante
Et tout c'est toi
Hajdemo publiko amateri
Homo homini
Hvala
*** i sta ako (...)
Ja nisam
Jedan
Jer to nisam ja
*** jos uvijek (...)
Kandzama vremena fetus zove
Kojeg cutim
kratka je nit pocinka
La ilahe ilallah
Laku noc
Lambada tvojih kaplji
Lopoc
Lucifer luci venit cornicem homini fit
Ljiljan
"Ljubav"
Majka
Mrezama slobodna se radjam
Mrvice na putu ka tebi ptice su pojele
Nazdravimo
*** Ne mogu da pisem (...)
Ne zelim da pisem
Nebo nad Berlinom
*** Necu ti traziti (...)
Nemoj
Nesto bih vas zamolila...
Nikad
Utihnucem zelje
Djetetu od djeteta
Pogresna opklada
Nevinosti u ocima zapisanoj
Bivstvovanje tobom
Zivot bez zivota
Zena
*** znam da si tu (...)
Zar sada?
Zaboravi
Wicked game
VR.
*** volis (...)
Ulicna svjetiljka
Ukradena mladost
Tren
Tragom vlastite misli
Ti postojis
Tek toliko
Tebi, kojeg nisam voljela
tako cesto prave ljude zamijenimo pogresnim izborima...
Spektar
Slagalica
Sat budilnik na kraju je stola
Sarajevska
San
Sa stapom u izboranoj ruci
S cetvrt vijeka u dzepu
rijecju...glasom...dahom...
Retiens-moi
Razlivene boje u zlatnom ramu
Ravnoteza
Ravnodusnost u raljama erosa
Prokletstvo uspavanosti jos dolinom tumara
Prnjice u kandzice
Pocetkom i krajem isheklana vjecnost
*** Pitas me (...)
Pathetique
Otrov kroz ljudske puzavice
On laisse aller le temps
Odvise ljudsko
Odvise cudno
Ocuti
Nutrine na policama
Noc te mojom kraljicom krunise

Neotudjiv dio
Neotkidiv dio mene je muzika. Neki od onih koje volim su:

Boris Novkovic, posebno
"U dobru i zlu"
"Ajša"
"Mi smo jači i od sudbine"
"Šta je sa princezom moje vrele mladosti"
"Emily" - izuzetno draga
Olivia Newton John, pa cini mi se sve od nje :)
Kelly Family, posebno
"Nanana"
"Mama"
"An angel"
"I can't help myself"
Roxette, posebno
"Listen to your heart"
"It must have been love"
"Spending my time"...
Cindy Lauper, posebno
"I drove all night"
"Girls just wanna have fun"
"Time after time"
"True colors"
Celin Dion, posebno
"Because you loved me"
"Think twice"
"All by myself"
"The Power of Love"
"It's all coming back to me"...
Severina
"Nedostajes mi"
"Tvoja prva djevojka"
"To je moja stvar"
"Broš"
"Pogled ispod obrva"
"Poželi me"
"Prijateljice"
"Dalmatinka"...
Oliver Dragojević
"Magdalena"
"Cesarica"
"Žuto lišće ljubavi"
"Dženi"...
Kemal Monteno
"Pismo prijatelju"
"Sarajevo, ljubavi moja"
"Nije htjela"
MAGAZIN
"Kako sam te voljela"
"Tri sam ti zime šaptala ime"
"Ti si želja mog života"
"Ginem"
"Minut srca tvog"
...
Roy Orbison
"Love hurts"
"It's over"
"In dreams"
"Goodnight"
"Pretty Woman"
Zana:
"Vejte snegovi"
"Dodirni mi kolena"
"Rukuju se rukuju"
"Ozenices s ti"
Piloti i Kiki Lesandrić
sve :)
Oliver Mandić
"Odlazim a volim te"
i jos poneka...
...

BROJAČ POSJETA
236434

Powered by Blogger.ba