beats by dre cheap

Oj mahalo, prokleta da si!

Živeći svoj mikrosvijet, zaboravim na stavrnost koju dišem.

Radeći distance phd, komunicirajući s ljudima van bosanske kasabe, prateći neke inostrane trendove, i jednostavno ostajući u svom mikrosvijetu, zaboravim na tugu i jad u kojem obituje Bosna i Hercegovina.

Dva sata prije polijetanja u novi život van BiH, nakon što sam se sa svima pozdravila i sve dogovorila, odustala sam i ostala u Sarajevu. Jednostavno mislim da ne možemo svi otići. Vjerujem da neko mora i ostati i boriti se i u miru. A teško je.

Teško mi je gledati mlade ljude s površnim interesima. Mlade ljude bez osjećaja za istinsku kreativnost i maštu, bez iskrenog poriva za naukom i čistim znanjem, bez dovoljno ambicija i želja da budu bolji u svakoj nijansi spektra svoga bića.

Teško mi je raditi u firmi gdje 20 i 30 godina starijim od sebe, nadređenima, objašnjavam stvari za koje primaju duplo i troduplo veće plate od moje, i na kraju o nečemu odlučuju nemajući pojma ni o čemu. I ne, ti ljudi nemaju stida ni srama, štaviše, oni zaista misle i iskreno vjeruju da nešto znaju i da zaslužuju pozicije na koje su dovedeni stranačkom pupčanom vrpcom.

I ne, ne želim govoriti o strankama i začaranom labirintu iz kojeg se put ne nalazi. To me ne zanima. Tu bitku već odavno ne vodim. Ali me rastužuju mladi ljudi koji pišu peticije protiv profesora vrhunski obrazovanih na najprestižnijim univerzitetima na Zapadu, profesora koji govore po nekoliko stranih jezika, sa više završenih fakulteta. A peticije pišu mladi ljudi koji po nekoliko puta obnavljaju prvu, drugu ili treću godinu studija, studenti sa 6 i kusur prosjekom, studenti koji su predstavnici studenata Univerziteta u Sarajevu za naučno-istraživački rad sa istim tim prosjekom i po nekoliko obnovljenih godina u indeksu... Pa o kakvom naučno-istraživačkom radu takav neko može govoriti?

Žao mi je mladih koji imaju talenta i potencijala, ali nisu vidjeli neba daljeg od onog nad njihovim plastom sijena. Žao mi je onih studenata koji uljuljkani korzom i subotnjim defiliranjem gradskom čaršijom uspavaju zauvijek ikakvu nadu za boljim životom i intelektualnim i duhovnim napredovanjem i ostvarenjem. Jer bitno je naći nekakav poslić, oženiti se i napraviti koje dijete. I umrijeti. Kako mahala kaže.

O mahalo, prokleta da si!
O mahalo, što snove razvodniš!
I što ambiciju jeftinim strastima zamijeniš!
O mahalo, korovom mjesto cvijećem što mamiš!
I makadamom mjesto ravne ceste
i cajkama mjesto valcera!
O mahalo prokleta da si
što mladost demencijom slikaš!
O mahalo, ostarjela, ljubomorna i sebična
pusti već jednom svoje kandže sa te mlade kože
skloni svoje damare s njegovih i njenih očiju
daj da ugledaju sunce i mjesec na drugom proplanku
daj da slobodno sanjaju i stvaraju
daj da ti ljudi zaista budu ljudi!
O mahalo, prokleta da si
u tim borama od zavisti dubljim i suhljim
od suhog granja što takvi kao ti ljeti pale
i trave i zemlje suhe i žedne
života, strasti i želje!

žena zna
http://enchante.blogger.ba
10/07/2017 13:53