beats by dre cheap

"Distance doesn't separate people, but silence does." - Jeff Hood

Prije nekoliko godina sam kupila mobitel od ljudi koji su ga dobili na poklon od rodbine iz dijaspore. Rodbina je mislila da će ih time obradovati, a njima je zapravo potreban real money od čega plaćaju račune i hranu.

Ratne godine sam provela u opkoljenom Sarajevu. Nikog nismo imali. Rodbina je iselila u Njemačku i Kanadu. Do sredine 1993. nisu ni znali da li smo živi ili mrtvi pa nam ništa nisu ni mogli pokušati poslati. A onda su nam počeli slati pakete. Naravno, elitne porodice i njihova familija su morale priskrbiti sebi novce da bi danas mogli krčmiti i dalje ovu napaćenu zemlju i slati svoja mjezimčad po stranim zemljama i kupovati im kojekakve tričarije, pa su naši humanitarni paketi do nas dolazili u osrnavljenom obliku. No i takvima bismo se radovali. To je bilo u zadnjim godinama rata i onim kratko poslije, jer su se (uglavnom) morali vratiti u Bosnu. Ali sjećam se svoje dječije radosti sa svakom lutkicom koju bih dobila, sa svakom muškom ili ženskom košuljom koju bi poslali. Sjećam se i godina poslije rata kada su se vratili sa stvarima iz Njemačke, kada bi ih posjećivala i provodila raspuste u njihovim domovima, kako su me znali obradovati nekom majicom ili košuljom koju ne bi više nosili pa bi je meni poklonili, onim iz daleke Njemačke.

Danas sam samostalna, privrjeđujem, radim, zaradim, putujem, trošim i kupujem što mi duša poželi. Preživjela sam i rat, i glad, i žeđ, i štednju, i oskudijevanje, i borbu za vlastiti dinar, i borbu na putu do onoga što sam danas. Danas od rođaka iz Austrije naručim kozmetiku ili neki dizajnerski komad kojeg nema na Balkanu i uredno platim. Počastim i pismonoše i kurire. Danas ne dobijem ništa od rijetke rodbine koja je "vani". I ne treba mi. Ne tražim.

Nekad se činilo da ta "darivna veza" smanjuje kilometre koji nas razdvajaju. I sigurno ima nešto i u tome. Obradujem se skoro kao malo dijete poklonu, sitnici iz "vana". Dođe prijatelj iz Amerike i donese neku fancy čokoladu, kaže "E ovo ti je posebna čokolada, iz specijalne tvornice u Texasu! Znam da ti voliš ono zdravo, e ovo ti je prava crna čokolada!" Poklonim je mami jer znam koliko voli "specijalne crne čokolade" kakvih nema ovdje. Kaže "E ono je prava čokolada! Uzela sam samo jedan red, ostalo ću uz kahvu na poslu. Svaki dan pomalo, da uživam :)"

Dođe prijatelj iz Engleske pa mi pokloni knjigu. Jednu, drugu, treću. Pretvori se to u neki neobavezni, naš mali ritual. Like it.

Dođe prijateljica iz Švicarske pa mi pokloni švicarske čokoladice, parfemčić ili neku drugu sitnicu. Nice.

Ali, više od svega volim živu riječ. Pa bilo otipkanu ili izgovorenu na ekranu. Volim to što nas čini bliskim više od bilo čega drugog. Volim kad pije bosansku kahvu u dalekoj Čemerici i nazove i kaže "E ja se tebe sjetio da kahvenišemo. Znam da ti ne piješ kafu, al' eto, meni ova gorčina bude manja kad je pijem s tobom preko žice." I bude mi drago da sam tu za nekog svog.

Jer nisu kilometri ti koji nas razdvajaju, već dani i mjeseci bez riječi.

žena zna
http://enchante.blogger.ba
07/08/2018 09:16