beats by dre cheap

Till death do us part

Moj posao podrazumijeva rad s ljudima. I tako upoznajem ljude svih doba i zanimanja.

Danas mi jedna žena od 65 godina kaže:

"Možda na meni primijetiš da sam malo rastresena i da ne funkcionišem kako treba, ali se trudim da sva dokumentacija bude uredu. Zaista se trudim, i vjeruj mi, suzdržavam se da ne zaplačem..."

I poče žena plakati. Usred radnog sastanka. Žena više nego duplo starija od mene.

Pitam "Šta se desilo?"

Kaže - "Imala sam porodičnu tragediju. Muž mi je umro." I poče plakati još jače.

U takvoj situaciji ne možete reći "bit će sve uredu", jer neće, jer čovjeka više nema i neće se vratiti.

Pitam "Pa šta se desilo, da li je bio bolestan, da li ste vi bili sa njim kad se to desilo" i slična pitanja.

"Ništa! Bili smo zajedno, kao i uvijek, i samo je rekao da nije dobro i izgubio je svijest. I već je bio mrtav. Rekli su da je bio srčani udar. Ali to niko nije mogao očekivati. Znate kako muškarci s godinama se opuste i imaju, ono kako kažu, stomak i to?"

Oh, da, znam, živim u Bosni.

"E pa moj muž uopšte nije bio takav. Bio je izuzetno vitalan, fizički aktivan. Nije bio ni pod stresom. Penzionisan je za Novu godinu. Nije bio ni tri mjeseca u penziji. I eto..."

I opet poče plakati.

Tješim je riječima da ima djecu, unučad.

Govori - "Jeste, imam divnu djecu hvala Bogu, oboje su porodični ljudi, i imam divan odnos s djecom, ali nije to isto. Drugačije je to kad čovjek izgubi svog životnog druga. Kad uđem u kuću, a njega nema. A on je bio tako divna osoba. Mi smo voljeli sjediti na balkonu i radovati se malim stvarima. On je unosio vedrinu u sve što ga je okruživalo. Bio je tako pozitivan i pun energije. Bio je moje sve. Bili smo zajedno od druge godine fakulteta. Bili smo nerazdvojni. Za mene nije bilo ni prijateljice ni kone. Jedno drugom smo bili sve. Bio je moj oslonac i moja podrška, u svemu...."

I opet poče plakati.

"Pa evo dobra stvar je što radite, što se krećete među ljudima i možete bar malo da zaboravite."

"Ja hoću da idem u penziju, ne mogu više, slomljena sam, ali oni me drže na poslu. Kažu hoće da mi pomognu. A ja bih samo kući..."

"Ali kod kuće bi vam bilo teško, bili biste sami i sve bi vas podsjećalo na muža. Ovako bar možete malo da skrenete misli s toga što se desilo."

"Ja stalno mislim. O tome šta se desilo. Ljudi me pitaju da li sam nešto primjećivala. Možda mi nije govorio. Ali mi nismo imali tajni jedno pred drugim. Ništa nismo krili jedno drugom. Znala bih. Ali eto, on je bio takav. Pozitivan uvijek. Nikad se ni na šta nije žalio. Ni o kome ružne riječi nije govorio. Tako je bio...."

I opet poče plakati...

I pomislih na svoje prijateljice i sve one koji me okružuju i nesretne živote, živote bez ljubavi. Pomislih na nju koju jedino smrt (njegova il njena) iz pakla u kojem se nalazi, može izbaviti. Pomislih na nju što čezne za malo ljubavi i pažnje. Pomislih na nju koja se godinama oporavlja od razvoda. Pomislih na nju čiji se muž od mame i tate ni u kasnim tridesetim nije znao osloboditi i postati slobodnim čovjekom.

Pomislih na sve druge balkanske priče koje u bijedi, siromaštvu duha, aroganciji, nadobudnosti i brljotini vlastitih kompleksa, ne uspijevaju biti lijepa priča koja traje till death do us part.


žena zna
http://enchante.blogger.ba
13/08/2018 12:49